Gledam prenos atletskog mitinga, možda iz Ciriha. Na programu je napeta trka muškaraca u finalu na 800 metara. Ubrzo poslije starta kolonu trkača predvodi snažni crnac atletske građe koji trči impresivno brzo i već poslije sto metara odmakao je ostatku učesnika za najmanje deset koraka. Oduševljen sam! Pažljivo pratim razvoj događaja. Možda je na pomolu obaranje svjetskog rekorda…
Ali šta je ovo sada? Kolovođa posustaje. On naglo smanjuje tempo. Čelo kolone ga sustiže… šta se dogodilo? šokiran sam.
Iz čista mira, crni atleta naglo skreće ulevo sa staze, nestašno pravi kao pionir još nekoliko koraćića i staje na zelenom stadionu. Vedar i čio, ćaska sa nekom skakačicom udalj. I ne gleda više u ozbiljne trkače, svoje društvo koje je do maločas predvodio.
Rekli su mi da on igra ulogu… zeca. Da motiviše prave takmičare da pojačaju tempo, i ništa više. On je tu ulogu dobro odigrao, ali ja sam pomalo razočaran… Zec je neki surogat za doping, te me ne interesuje, da ne rečem nešto teže.
U politici, zečevi su česti i užasni učesnici javnog života. Ko ne misli do kraja da učestvuje u trci, svojom snagom i sa svojim programom, samo beskrajno opoganjuje ionako usranu stazu.
