Pa dobro, već i ovo treba reći: osnovna muka koja je bila zatisla dušu Njegoševu zvala se janičar. Od tog jada koji se zvao janičarluk, pjesnik je obnevidio, I svuda po spjevu Gorski vijenac sipa otrov na poturice. On kaže poturica, a misli janičar. U Neapolju, marta 1851, pola godine prije smrti, zapjeni na samu pomisao na zulumćarsku janičarsku prirodu Omer-Paše. On viče: “šta kome čini ovaj kameniti krš, okupan suzom i krvlju! Zar se već nije nasitio blaga I gospodstva, za koje je promijenio svoju vjeru?” Gospodar ne sikće na siromaška koji ispovijeda muhamedansku vjeru, no na autentičnog I odvratnog izroda koji je: otišao, postao moćan, I vratio se da tlači (sve to ulazi u definiciju janičara, nekad I sada). Svi oni problematični stihovi G. V. koji do genocidnosti satiru inovjerce – u stvari su, potpuno sam siguran, adresovani na janičare, u njegoševskoj grudobolnoj transpoziciji!
Njegoš ne podnosi kabadahije; evo dvije karakteristične ilustracije na tu temu:
Ljubomir je zabilježio da Njegoš nije podnosio mučenje nedužnih stvorenja. “Pohodili smo Grotu di Kani (Pseća jazbina). To je jedna rupa u zemlji iz koje izlazi neki ugljeni gas. U tu rupu kad se spusti kakva životinja, pa posle nekoliko trenutaka izvadi, ona je onesvešćena kao mrtva, ali se na čistom vazduhu odmah povrati I ne bude joj ništa. U tu rupu obično pse puštaju, zato se I zove Pseća rupa. Vladika nije hteo da gleda taj eksperimenat; neće da gleda to mučenje životinja.”
Njegoš je insistirao da se provuče u Grotu Sibile, mada nije bilo ni udobno, ni bezbijedno. Sasvim u skladu sa njegovom opsesivnom poetskom vizijom, htio je da vidi mjesto gdje je Sibila proricala sudbinu Rimljanima. S druge strane, odbio je da se približi Neronovoj banji. Prilaz je bio opasan, ali ne grđi od Sibiline pećine. Dakle, hodočašćenje nasilniku nije ga privlačilo… Kad ga je Ljubomir odvraćao da ne rizikuje provlačenje do Sibilinih odaja, Njegoš je nervozno ponavljao svoj karakteristični uzvik: “Jami, čoče!”, u smislu: pusti me!
Još na nekoliko mjesta nalazimo da je Njegoš svoju violentnu netrpeljivost ispoljavao samo prema janičarima. Ne treba zaboraviti da se na kraju G. V. nalazi razrepenje psihološkog čvora: Mandušić hita da se suprotstavi janičaru, ne običnom poturčenjaku u smislu inovjerca-komšije.
