Samosvijest građanina počinje sa razvojem osjetila za geometriju. Valja da nas podiđu žmarci od gospodstvene harmonije mreže ulica u gradu. To je prvi znak da nas ne teroriše sjećanje na kozje staze. Koliko puta vidimo da je travnjak upropašćen jer pješaci nemaju namjeru da pređu malo duži, geometrijski pravilan put ulicom ili trotoarom ili objeleženom stazom. Kad vidim taj neregularni, utabani poganluk, pomislim: moji zemljaci su vrijedni ljudi. Dragocjen im je svaki metar. Ne žele, ne mogu da izgube nijednu sekundu. Negdje žure, gdje se mora stići bez zakašnjenja. Ali, taman posla! Ništa površnije od takvog utiska. Pratio sam jednog deliju koji je žurnim korakom, ne dvoumeći se, presjekao preko travnjaka, još malo skratio put na način kako niko do tada nije (kreativnost) i odmah iza parka zasjeo u kafanu; čačkao je nos i ispijao pivo.
Reći ću vam nešto. Ne postoje ozbiljni izgovori da se stalno ide po hipotenuzi. Evo primera. Ako idete pet metara po hipotenuzi, koliko ćete uštedjeti vremena u odnosu na uljudno hodanje po dvjema katetama koje iznose, kao što je i gospodin Pitagora znao, tri i četiri metra. Jeste, dobro ste uočili, put će vam biti kraći za dva metra. šetajućim hodom od dva metra u sekundi, ušteda u vremenu je jedan mrtvi sekund. Eto toliko. Sad ćete mi reći da naše vrednice znaju šta će sa tim jednim sekundom…
Učimo se geometriji.
Na primjer, napravite ikozoedar i stavite ga na radni sto!
Učimo se geometriji. Ona nas je napravila građanima. Poštujmo geometriju. Evo jedne lake a važne vježbe (za početak i za kraj). Okačite na bijeli zid sobe mapu Crne Gore jedan metar puta jedan metar. (Ako je nemate, zašto je nemate?) Sjednite na udobnu stolicu, tri metra od mape. Gledajte granice Crne Gore. Vi vidite obrise pitomog lava. Malo je začuđeno zinuo; eno mu gornja vilica oko Rožaja a donja oko Plava. Oko mu je ispod vjeđe Sinjajevine; gleda na sjeveroistok. Vidi se moćna i raskošna griva u zaleđu Durmitora. Načuljio je uši ponad Pljevalja i sa nekom nelagodom sluša nikad ugasli balkanski žamor. Ima ogrlicu od Rumije i na njoj medaljon Skadarskog jezera. Dobar je to jedan lav i njegova slika je na Crnogorskom grbu.
Ako još uvijek ne vidite geometriju granica građanske Crne Gore u gore opisanom smislu, vježbajte. Ne dozvolite da ste i dalje u onoj gnjecavoj, ne-građanskoj gunguli, kojoj geometrija ne znači ništa, koja baza kako joj se prohtije, gazi što se ne smije gaziti i drsko ponižava Lava.
Jer on nije crtež, on je vječan u sopstvenom ambijentu. On je istorijska geometrija. Nije crtež. Dakako da znamo zašto pogani insistiraju da su te granice crtali Avnojevi koji sada drže glave u pijesku: nadaju se da će se i za taj crtež, kao i za svaki, naći neka gumica.
