Komentar za početak
Od inata nema goreg zanata. (Nejasno; a legendarni srpski inat?)Zapisnuti!
DEDA MRAZ
Francuski filozof Klod Levi-Stros napisao je jedan esej pod naslovom “Pogubljenje Deda Mraza”.
Sredinom prošlog vijeka vodile su se u Francuskoj ostrašćene diskusije o smislu slavljenja Deda Mraza. Katoička crkva, a nije bila bez pomoći protestanata, preduzela je jednu radikalnu kaznenu mjeru. Pred djecom, štićenicima dobrotvornih ustanova, na tremu katedrale u Dižonu, spaljen je Deda Mraz.
Kao da nikad nije u Francuskoj napisana knjiga “Candide”. Kao da slavni Volter nikad nije u svojoj razornoj kritici gluposti opisao poražavajuću praksu spaljivanja Crkvi nemilih “otpadnika”.
Auto-da-fe. Svečano spaljivanje jeretika (Jevreja, vještica, naučnika…).
Šta je kler naučio od Voltera dakle? Samo to da grotesknu religioznu budnost treba još i povećati, te spaliti ekspres lonac dok nije postao lokomotiva.
U odlomcima eseja koje je prenio list Danas nijesam naišao da je Klod pomenuo Voltera! Niti se ikako sjetio da, tumačeći smisao Božića, pomene astronomski fakat porasta dužine dana (boravka božanstva Sunca na nebu iznad ubogih zemljoradnika, lovaca i stočara) poslije zimskog solsticijuma.
Božić je slava u susret novoj žetvi i berićetu.
Dočim Deda Mraz ne mrzi, ne spaljuje (daleko bilo) svoje oponente.
A jednom ovdašnjem pjesniku, porijeklom iz “budžaka otadžbine”, ne prijeti spaljivanje, ja vam jemac. Dao je svoj starački intervju Politici i pomenuo je i veličao Boga onoliko puta koliko je dobio pitanja. (Dobro, malo sam smanjio.)
Pomolak tora, ali napuštenog
НАЗАД МАРШ
Слушам их како веле:
Свако нам добро желе;
Да нам се стада беле,
Да нам се роје челе,
Да прелива из саћа,
Да нам се жене браћа,
Да се дају селе,
Витке ко вите јеле.
Слушам их како веле…
Марш, фуњаре!
Марш, џукеле! (2х)
Слушам их да се туже
Како нас дан-ноћ служе;
Друже, хоће да пруже
Хлеба, соли и руже!
(Слаће од свиле уже
Кад нестане муже.)
Слушам их како се туже…
Марш, битанге!
Марш, лопуже!(2х)
Negantesima valja reći ne
Još nema zabune među dahijama
Navršilo se deset godina od kako sam, jedne subote u ranu jesen, noseći ceger za pijacu kročio iz sokačeta Mihajla Iveše na trotoar Karađorđeve ulice u Kragujevcu. Pogodi me teško ruiniranje kuće na uglu u kojoj je jedno vrijeme (1863-65) živio pjesnik Đura Jakšić. Za života, siroti buntovnik je iskusio šta znači vlast cinična i bahata; nijesam shvatio najbolje potrebu da i sjećanje na njega bude cinično i bahato. Napisao sam, onda, malu satiričnu pjesmu I ovaj znamen zemlje Srbije koju sam, sjetan, čini mi se završio ovako:
Gledam kamin: tama gori.
Nahereni, crni rog
Sjenku krije, ona zbori:
Ne da đavo, ne da bog.
Hoćemo li tužnog Đuru
Još jedanput kao kantu
Iznositi na torturu:
šutirati u Sabantu?
Ali sam se ljuto prevario! Stižu ovih dana do mene vijesti da za pjesnika nema mjesta ni u Sabanti. Spomen-bista Đure Jakšića koja je stajala u porti manastirske crkve na zelenom Liparu – uklonjena je; za nju nema mjesta u manastirskom kompleksu zbog, navodno, pjesnikovog ovozemaljskog nedostojnog života.
Đura je živio kratko, 46 ondašnjih godina. Ipak, slikajući i pišući uradio je mnogo. Kad danas čitamo njegove zbirke, nemamo kud nego da se frapiramo koliko je tamo loših stihova. Ali sa nekoliko naslova postigao je nesumnjiv umjetnički domet. I nemoguće je, nakanjec, ne biti zadivljen ukupnošću njegovog djela i impozantnošću integriteta te stvaralačke ličnosti. Pa čime je ovaj popin sin toliko iznervirao kler da se grijeh njegov ne može zaboraviti ni poslije vijek i frtalj? Jeste, nailazimo na ljute sintagme (Pudljivci hudi! Lažljivi psi!), na jetke karakterizacije popova, birova i beamtera. U zaostavštini, kako li, pronađena je sjajna pjesma Kaluđeri. O mandarinima i da ne govorimo. Pročitajte još jednom snažnu viziju Jana Husa i slobodno ju s mojim dopuštenjem iščupajte iz istorijskog konteksta!
Možda ima nešto preče? Nevoljni Đura Jakšić autor je onog ogorčenija Padajte, braćo! Bard je ljuto korio sugrađane i vlast za indolenciju glede stradanja djece koja su – onamo namo! Pale su i teške riječi: Mi nesmo braća, mi Srbi nesmo! U svojim mračnim i gladnim noćima Đura piše dramu Jelisaveta knjeginja crnogorska. Kako se usudio da izbjegne u naslovu Knjeginja Srbska?
Ali sam ja imao namjeru da govorim o godini 1867. Na sve četiri strane svijeta, u vremena ona praktikovali su vladari na dvorovima svojim organizovati književne večeri, gdje su se recitovale pjesmice mile ušesima carskim. Postojali su carski pjesnici, vješti u sastavljenju oda. Vidim i našega Nikolu gdje u cetinjskim sumracima učestvuje u sličnim kamernim priredbama. Naš je vladar njegovao jednu specifičnost! Sam je pisao stihove i sam čitao. Nije da mu je manjkalo poltronskih piskarala, mogao je na ljese angažovati raznih sarajlija i medakovića. Ali je najviše cijenio samog sebe i najbrže je funkcionisao kad je sam zapisivao svoje ideje. Tako je po prilici riješio da zabavi svitu patriotskim obećanjem da će organizovati turistički ratni pohod… do Prizrena. Naravno da su se te večeri godine 1867. na mrtvo zabavljali velikaši u dvoru pod Orlovim Kršem.
(Đe da nađete danas tu literaturu i pogledate o čemu se zbori? Kad se mora, otvorite one uvoštene svetosavske sajtove Interneta i među mnogo istorijske truleži, po vonju, natrapajte na Nikolinu zafrkanciju.)
Pjesma počinje kratkom reminiscencijom na šećerli mit o razorenom carskom dvoru, koji je bio stjecište junaka (ajde, bogati). Gdje je lociran dvor? Onamo, namo – za brda ona! Bez oklijevanja, budući da je identifikovana autentična svetinja, druga strofa poziva na krstaški marš pod oružjem do onamo, namo. Cilj je da se sa ruševina priprijeti vragu, ali i da se svrati u Dečane kako bi se prisvojio Raj za ratnike koji idu na srpska polja, koja su bojna. Pogovora nema, jer starac Jug objašnjava šta je sveti dug (aplauz u plavom salonu). Premilosni vladar je oduševljen dobrim prijemom recitacije i brzo dopisuje još jaču strofu u kojoj obećava tupljenje oštrica hrišćanskih sablji u procesu sječe turskih vitih rebara (za brda ona). Nikola je tu zastao i sjetio se da junačke pjesme nema ako se ne pomene grob, a obavezna rima onda nalaže angažovanje riječi rob, što uostalom možete pročitati i kod Đure na 28 mjesta.
Tih godina je vladar Nikola bio često zabrinut za slobodu svoju i svoga naroda i Crnogorci su vodili ljute bojeve za odbranu nezavisnosti domovine Crne Gore. No dobro je kad smo zabrinuti i za sudbinu svoje braće. Prirodno je da briga raste kad su braća daleko, onamo namo. Sjajno je kad je ljubav uzajamna. Avaj, umjetnički učinak Nikolin u pomenutoj pjesmi je bio i ostao minoran. Nema razloga da se i danas pominje to dvorsko šepurenje. In komedija res!
Da li je, mimo romantičarskog zanosa, postojao i konkretan događaj namo da Nikola zašilji pero? Nije. Evo, te iste godine Jakšić na Liparu vodi interesantne razgovore sa ticama, posebno insistirajući na pitanju da li ih je, slabe, progonio svet? Bijaše prošlo pet godina od onog zanosa (koji mu se nije isplatio) da treba pomoći ljudima ‘u veljoj bedi, smrti i krvi”.
Politička nejač, isturena odjeljenja svetosavskog unitarizma u Crnoj Gori (nedotavna metafizička tumarala), danas hvale pjesmuljak Nikole Petrovića, dugovječnog kralja, naslovljen Onamo, namo, pljujući uzgred državna znamenja Crne Gore. To je ona opozicija koja vazda ima sedamdeset i sedam vještina za mamuzanje progresa u Crnoj Gori. Predlažu da se to lažno hodočašće proglasi himnom unije država Srbije i Crne Gore. U isto vrijeme, njihovi nalogodavci iz Srbije satiru i samo sjećanje na čovjeka koji je zavapio: Krv dece vaše gledamo mi!… Mada sumnjam da se odvažni čelnik romantizma prepao kvazihristijanizovanih postkomunističkih jakšića, evo mu jedne vremeplovne poruke ohrabrenja:
Spavaj Đuro, i ne žali;
Čašom rujnog tugu zali”!
P.S. Ana radi u butiku
A Milu su silovali.
I još: Gajeći prezrenje prema dahijama ukloniocima ‘nedostojnih” bisti koji neviđeno koherentno djeluju po tragu načela Kad-Tad-Nećeš-Biti-Postojao, uzalud pokušavam u isto vrijeme da pojmim koja je to potreba, koji je to novac, kakve su to i kome usluge, kojim amikusima, – da se moraju izvlačiti toliko usmrdjele ribe ‘dostojnih” ideja koje plutaju po našem političkom pokvarijumu?
Pomolak viteza
IMOVINUTI SE
Prijeko potrebna riječ u zadnje vrijeme! Imovinuti se znači zgrabuljati ogromnu imovinu preko noći. Vlasnik te imovine je, razumije se, gospodin imovinovnik.
Pomolak mišljenja
BOL I SIMBOL
Evo te odlične fotografije iz 1999. godine. Bombe padaju po Beogradu, svuda po Srbiji. Najzad je meta i Palata na Ušću. Pogođena je, gori. Kulja dim iz zadnjih spratova.
Prizor posmatra Pobjednik s Kalemegdana. Okrenuo je dupe starom Beogradu (Generalštabu? Vojnom muzeju? Prošlosti?). Piša mu se ne vidi. Zbog toga smo slobodni da pretpostavimo dvije mogućnosti. A) Piša je tu kolateralna šteta, čovjek samo gleda prizor. B) Pobjednik stvarno piša, s namjerom da ugasi požar. Ne, postoji i treća mogućnost: Statua razočarano mrmlja: „Pišam se NA TO“.
Jednom smo Ognjenu, dok smo šetali Kalemegdanom, pokazali Pobednika. Njegov zabrinuti komentar, tada kad je imao pet godina, glasio je: “Ne može da siđe…”
Kako vrijeme prolazi, ova dijagnoza dobija na značaju i dubini.
Pomolak lisca
DRAGI STRIKO
Veliki sam tvoj dužnik. Ne smem ni da pomislim koliko si mi do sada, za sve ove godine, napisao pisama – a od mene ni reči! Ima nekoliko razloga, ali boљe da se ne pravdam. Možda samo da iznesem jedan: u septembru 1991. sam pošao u rat. Mobilisalo, ošišalo i odvelo. O ratnim dogodovštinama pričaću ti kad se vidimo. Ona najranija tvoja pisma su nestala. Mislim da su izgorela zajedno sa kućom. Verujem da si mi pisao i u toku rata, ali sam se selio s fronta na front i pošta je u ratnim dejstvima neuredno stizala.
Međutim, striko, jedno pismo mi je slučajno ostalo u џepu. Nosio sam ga od poprišta do poprišta. Nisam se od њega razdvajao. Ima datum: 9. novembar 1990. (petak). Svo je iskrzano. Često sam ga natenane čitao. Delovi se jedva drže, ali ga љubomorno čuvam.
Dragi striko, ti se na početku tog pisma s pravom pitaš: šta će sa svima nama biti ako Jugoslavije ne bude? Hoćemo li nasrnuti jedni na druge? Hoćemo li biti jedina evropska država koja će rat pretpostaviti miru? Sad svi znamo odgovor, ali kad pogledam unazad, pitam se jesi li bio prorok ili prosto obavešten čovek? Što se tiče drugog tvog pitaњa, ako Jugoslavije i daљe bude, kakva će biti, na čiju će štetu biti sastavљena – teško je biti pametan. Ali, protekle patњe su me bar jednom naučile: treba više gledati svoja posla. Pa se nadam da posledњe državotvorstvo nije bilo, strikane, na tvoju štetu.
Daљe pišeš: Ovo nije ni rat, ni mir. Čitao sam tu Tolstojevu kњigu, čovek je Rus, Sloven i Pravoslavac. Svaka čast, ali će neko morati to još jednom da napiše za nas i o nama ovde. Nedovoљno je osloniti se samo na mišљeњe vlastele koja piše iz svog zamka – i sam podozrevaš da je to zamka za naivne Srbe. Je li moguće da i poneki Rus ima prsten pečatњak?
Kukaš da je Jugoslavija zatravњena. Ovamo kud sam ja prolazio, ne boj se, više nije zatravљena. Detaљno je preorana. Ali što to ja tebi pričam. Srbi su to primetili (morali su makar primetiti!). Dragi striko, pišeš mi: „Niko nas više ne može uceњivati (nema turske imperije) glavama Srba iz Bosne. Niko nas više ne može strašiti sudbinom Srba iz Hrvatske (nema Hitlera i Musolinija pod čijim su okriљem srpske glave uzimane!), svima je vaљda jasno da bi se ovog puta morale uzeti sve srpske glave, ili nijedna. A kako sve srpske glave ne mogu biti uzete, neće biti uzeta nijedna“. Ovaj je citat za nevoљu pao baš na izliњali prevoj papira, pa se bojim da nisam sve pročitao kako si hteo da napišeš. Zato je najboљe (mora da je najboљe!) da još jednom to mesto napišeš i pošaљeš mi. Posle toga ću ti mirne duše odgovoriti. Ono što pišeš da su Slobodana osudili, a Ivana unapredili – e, vala, oko toga bismo se mogli lako složiti. Pod uslovom da se precizira (moralo bi se precizirati!) koji Slobodan, koji Ivan i posle kojeg rata. Ostalo je rečeno još u narodnoj pesmi: on je Pašić, a ja sam Šubašić!
Baš ako si onu državu nazvao nakazna! Otkud bi nas čedne (Čedova čeda) stiglo nakazanie, nako od nakazne države proste kao b(r)oza? Kako smo mogli spasti na kazane, da pređe ne beše nakazno? I neka to ne ostane nekazano!
Veoma me je, sa današњe tačke gledišta, o striko, zainteresovala ova tvoja misao: „Može li se, dakle, grupa iznenadnih demokrata okupљenih oko (oštećen tekst) Marković (oštećen tekst) prihvatiti kao grupa љudi koja čistim ekonomskim zakonitostima (bez nacionalne i svake druge ostrašćenosti) namerava da spase Jugoslaviju koja je, izgleda, rešila da propadne“. A malo potom čitam: „Hoćemo li opet sami sebe proglasiti maloletnicima koji nisu na vreme razumeli da koalicija Broz-Marković (sve mrtvo i sve živo što je protiv Srba i Srbije!) namerava da razbije Srbiju i Srpstvo i da Srbe, tako razbijene, uvuče u Jugoslaviju opasniju po Srbe od svih dosadašњih“. Sad mi se teško orijentisati: ko? je veselnik koji igra Brozovo kozaračko kolo. Oštećeni tekst mi smeta da se razaberem, je li muško ili žensko u pitaњu? Ili si to vidovito, širokim pokretom kako samo umeš, zalepio zadlančinu istovremeno svim prošlim i budućim Markovićima an ženeral (ovo sam naučio od IFORa)? Ako si. Srbi su primetili (morali su to makar primetiti!) da ih gospoda Markovići pozivaju da glasaju protiv sebe. O, je li striko moguće, zaboga, natentati jedne na druge? Nas? Ti dobro znaš (morao si znati!), striko, da sam te uvek poštovao. I kad te razumem i (još više!) kad te ne razumem. U ovom drugom slučaju, bez pogovora. Učinim tako da ti ni slučajno ne naškodim. Na primer, kad ti kažeš: besmisleno je na ruševinama brionske Jugoslavije glasati za brionsku Jugoslaviju – ja bez nećkaњa prestajem da se brijem, a ne što drugo. Samim tim ne upotrebљavam ni onaj najjeftiniji i meni inače simpatičan losion BRION. Hoću da pokažem, nisam naivni Srbin. Hoću da gledam i tvoja posla.
Ja se, dragi striko, raspričao (morao sam se raspričati!). Odavno ti nisam pisao, pa ćeš oprostiti. Od malena te znam kao predusretљivog, a pošto mi je otac umro, sada si mi sve. Obrazovan jesi (što mene, na žalost, nije od rata zapalo), ali genijalan nisi (da se obojica zahvalimo pravoslavnom Bogu). Jer genijalan Jugosloven se u Jugoslaviji može biti samo na štetu Srbije. (Ovu sam misao našao pre neki dan kad sam u biblioteci prilazio švedskom stolu tvojih misli.) Dragi striko, ja nisam dobro. Zamalo napisah: koje i tebi želim. Biće boљe. Tvoj sinovac.
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Agata Kristi više nije u modi. Ubice i jesu oni na koje se najviše sumnja.