Komentar za početak
Tuđinu se hvali, svome se požali. (Trt! Svaki dan vidimo da se događa obrnuto!)Zapisnuti!
ZATVOREN KRUG
Kad je usvojen zakon protiv pušenja svuda i na svakom mjestu, u jednoj beranskoj školi se desilo da su zabrane istaknute baš svuda – sem u WC.
Neimenovani profa se vajkao: Krug se zatvara. Počeo sam kao klinja da pušim u klozetu, tu ću i da završim!
Pomolak tora, ali napuštenog
ИМЕ ЛАЖНО ВИМЕ
Богољуб хули
Здравко трули
Миљан злица
Вељко трица
Риста атеиста
Новка увек иста
Светлана тмурна
Мила одурна
Црнка бела
Невенка увела
Лако тежак!
Грубор нежан
Смиљко смрди
Благота се срди.
Слободан на робији.
Negantesima valja reći ne
Izjava o srčanosti
Suočeni sa malicioznim naumom da nam otmu ime crnogorsko za naš svakidašnji jezik; uz to, da nam u podsvijest usade krivnju da smo dužnici onima koji su nam posudili svoj jezik; više od toga, da nam udahnu opaki virus laži koji će razgraditi svaki nukleus slatke muzike maternjeg jezika; najposlije, da nas osramote pred istorijom kao kukavno društvo mutavih, lišeno autentičnog zvuka;
Pritisnuti opakom silom da nas odviknu od zova za crnogorskom crkvom; podvrgnuti duhovnom utamničenju u hramu tuđeg boga koji ne zna za drugost i različitost; ucvijeljeni pred zamandaljenim vratima bogomolja naših predaka; ismijani u pobožnim trenucima paljenja badnjaka; vijani kosijerima i švercerskim heklerima i okuženim tamjanom preko naših opustjelih livada; poniženi pred sopstvenim simbolima klevetom da smo narod osioni i razvratnički, ako ne izmišljeni;
Uklanjajući se od hajke da nam ne otmu crveni barjak pobjede; onaj barjak sa nebrojeno rupa od agresorskih kuršuma; baš barjak kroz koji se vide sve skupe crnogorske pobjede i koji isijava sve žudnje naše slobodarske;
Podnoseći uvrede dok pjevamo svoju narodnu himnu, koja veliča dugine boje majskog jutra u domovini; koja slavi vjernost kršu, vazduhu i nebu i ne prijeti nikome; koja transmituje naraštajima vrlinu slobode; onu himnu koju sluša orao iz časnog našeg grba dok posmatra krepko crnogorsko oro; podnoseći te bijedne uvrede od nedostojnih koji halauču da razore našu akustičku legitimaciju, naš zvukovni istorijski supstrat;
Slušajući svakodnevne blasfemije koje nam niječu crnogorsku bit; one nepojmljive hesterije da se zatre temelj svake predačke kuće u kojoj se pucalo iz levora kad se rodi muška crnogorska glava; ona crnogorska glava kroja će posigur kroz sedamnaest godina poginuti; a često za tuđi mutni interes; slušajući svakodnevno huljenje na ono što jesmo na zemlji; dakle, zebući da nam ne očerupaju golo ime na proplancima i u klancima;
Gledajući kako se zahuktava hajka na časne i uboge koji jedino što hoće, hoće kuću svoju da kuće; i u toj kući da nađu otklon od zla; najprije od zla koje mogu ukućani drugome da prirede; gledajući dakle kako se ubrzavaju potjere za onima koje navodno ni imenovati nije vrijedno, kojima se ne smije dopustiti samodefinisanje, kojima ne treba dozvoliti samoprehranjivanje, kojima ne ne smije pripisasti dika sopstvene istorija, koji govore tuđim jezikom, pjevaju stranu himnu, klanjaju se odioznom bogu-uljezu;
Tu smo da saopštimo: dosta je ruganja čestitosti – neka iza nas ostane
IZJAVA O SRČANOSTI
Vidimo ih: prave spiskove građana sa krivicom rođenja u Crnoj Gori. Sramni, necivilizovani čin – nosi sobom prijetnju formiranja geta obilježenih. Koriste savremene tehnologije da pospješe anahrone ideologije. Zloupotrebljavaju topologije rođenja da se masovno, i nasilnički, regrutuje janičarska sajber vojska koja će funkcionisati na perverznom principu potiranja plemenitog značenje zavičajnog etra. Ali:
Pred sjećanjem na likove naših dragih, koji više nijesu u životu, a koji su svoje zemaljske dane proveli u brizi da ne ozlijede blagorodnost otadžbine, mi se obavezujemo:
Ni sad, ni posad, strah neće biti ono nedostojno osjećanje koje će ikako uticati na naše ljudsko nadanje da budemo bez ostatka odgovorni za izbor i definiciju sopstvenog života, danas i sjutra.
Vidimo ih: bacaju nam u lice drsku uvredu da će nas, ako bude trebalo, kupiti stranim novcem. Nije ovo takvo tržište, i neće se naći ovamo takvih trgovaca, i ne ovoga puta. Da prodamo istoriju? Da potavnimo sjaj majske zore planine Smiljevice, i Durmitorske rose, i plaveti oko Lovćena, i modrilo pučine pred Čanjem? Da izblijedi izrešetani barjak? Da moljci izjedu crnogorsko odijelo? Da se više crnogorski ne progovori? Da se utule vatre koje su vječne u trinaestojulskoj simbolici? A što sve to?
Svjesni da nećemo izbjeći strog sud potomaka, o tome kako smo poštovali građanske vrline i koliko smo brinuli o čistoti ponosa onih koji će se na padinama Crne Gore još rađati, i uvijek rađati, i u sve većem broju rađati da žive i požive, sa indignacijom odbacujemo da će sada, ili ikad, koristoljublje biti onaj bijedni motiv izdaje sopstvenog identiteta.
Vidimo ih: računaju na našu površnost i prostodušnost. Primjera ima, i mi ih pamtimo. Pamtimo ih, da se ovog puta ne ponove. Ovo je doba kad će zapovijedati Crna Gora. A njeni dobri sinovi ponijeće se u skladu sa valjanom riječju starih Rimljana: Omnes aequo animo parent, ubi digni imperant (Svi rado slušaju kad dostojni zapovijedaju).
Birajući budućnost koja je naša, prepoznajemo u njoj glavnu vrlinu, onu da u njoj nema prijetnje. Crna Gora ne sprema štetu, nikome. Crna Gora želi takvu samodefiniciju, po kojoj je a priori onemogućeno generisanje patnje drugima. Želi svojoj djeci budućnost u kojoj se, nikada, ime crnogorsko neće manipulatorskom voljom drugih povezivati sa agresijom, sa opsadom, sa bombardovanjem, sa masakrima, sa deportacijama, sa segregacijama, sa upadima, sa prepadima, sa konfiskacijama, sa maltretiranjima. Parafrazirajući Holanđanina Lorenca, recimo sa smo srećni što pripadamo jednoj naciji koja je premala, da počini velike gluposti. Postoji kritična socijalna masa zla – Crna Gora je neće sadržati. Kriminalni naum hoće da pokulja sa imperijalnih prostora, vazda je tragičan, širi se apokaliptično – za takvu ekspanziju neka naša đedovina bude premalena! To je način da poživi neobrukana. Ozbiljne, savremene, države neambiciozne za opake naume, nijesu opsjednute populističkim snom integrativnosti.
Za ovakav program plemenitosti potrebna je istrajnost dugog daha. Molimo se da nas pohode duševne moći od najbolje vrste koja se ikad kroz crnogorsku istoriju iskristalisala.
Ne strah, ne površnost, ne malodušnost, ne korumpiranost – već da nam je na pameti istorijski osmišljena, socijalno motivisana, budućnosti potrebna odvažnost ovog trenutka.
Stanimo iza programa crnogorske srčanosti.
Pomolak viteza
KA NADA
Ovdje više ne sugerišem i ne molim. Prosto promovišem. Više niko neće pisati Kanada! Svi će pisati Ka nada. Molim pasoš, dajte vizu, idem Ka nadi. U mojoj viziji, tamo je Kao nada. Kratko i jasno. Prostrana zemlja nade za stotine hiljada mladih i obrazovanih. I za četiri puta stotine hiljada njihovih rođaka. Čovjek je biće Ka nade. Piši kad stigneš.
Pomolak mišljenja
SMRT MARKE PULVER UND BLEI
1. Kad je crnogorski osamnaestogodišnji mladić koji obećava, Borislav Pekić, osuđen 1948. za antidržavnu aktivnost, doživio je kaznu (po sopstvenom priznanju) kao legalnu posљedicu onoga što je svjesno učinio. Izdržao je u tamnici много i vidio svašta. Potom je to svašta i opisao u tri debele memoarske sveske sa, danas slavnim, naslovom Godine koje su pojeli skakavci.
Da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, na jednom mjestu ironiše na račun sudije (crnogorca) Milonje Stijovića.
Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na-smrt-osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi. Sudija se služio riječima koje bi se i danas mogle čuti kao narodni narativ u selima Police kraj Berana: „Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje“.
Pekić vjeruje da je time poentirao – opisao suštu blamažu neukih a bahatih pobjednika (komunjara). Nesrećnik bi izabrao; ali u presudi nije pisalo, na primjer, da je egzekutirani izbjegao ponižavajuću smrt konopcem „po naročitoj milosti Josipa Broza Tita“. Niti da je privilegovan aktom strijeljanja.
2. U romanu Purpurni vek opisuje Lajoš Zilahi nešto interesantno. U revolucionarnim danima sredinom devetnaestog vijeka pohapšeni su neki antimonarhisti, Košutovi sљedbenici, Mađari i drugi. Sudilo im se po kratkom postupku, i surovo. Citat sa strane 295. glasi:
„Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.“
3. Ali mnogo, mnogo prije vakta koje opisuje Zilahi postojao je običaj gradacije smrtne kazne. Ja sam pogledao o tome u kultnoj knjizi koja piše o Robinu Hudu (the best-loved outlaw of all time). Uglednici tog doba (trinaesti vijek), koji zaslužuju otmenu titulu vitez, mogli su, ako zapadnu nevolja, tražiti od svojih neprijatelja da im se omogući dostojna smrt od mača (die by the sword). Vješanje se shvatalo i kao čin ponižavanja, sramota žrtve. Na primer, jednoj okoreloj rđi od zločinca Robin Hud presuđuje „a shameful death by the rope“.
Skakavci su, izgleda, pojeli i vjekove.
Šta da se radi.
Pomolak lisca
OŽALOŠĆENI NAROD, A I PORODICA
Ostali smo bez svog životnog oslonca, bez њegove bezgranične љubavi i mudrosti. Bio je naša snaga i ostaće naš ponos zauvek. Stalno si nam u mislima, brate i prijateљu. Izgubili smo izuzetno dragu i najdražu osobu za kojom ćemo večno tugovati. Iznenada si nas napustio, plemeniti čoveče. Otišao si tiho, kao što si i živeo. Ostali smo skameњeni. Neuništiv je spomenik dobrote i plemenitosti koji si u svom veku sagradio. Neizmerno ti hvala što si nam pripadao.
Znamo da smo ti bili smisao i sadržaj života. Nastojaćemo da budemo vredni i pošteni kao ti. Hvala za beskrajnu pažњu. Večno ćemo nositi uspomenu na tvoj plemeniti lik. S neizmernom tugom nosićemo uramљeno u naše sećaњe tvoje dostojanstvo. Hvala za sve što si učinio za nas. Svu љubav prema tebi љubomorno čuvamo u srcu. Već četrdeset i osam sati gledamo u nebo, jer nas sve misli vuku tebi. Sećaњe i љubav imaju snagu života. Zla sudbina otrgnu te iz stvarnog sveta i toplog zagrљaja. Vreme prolazi, a bol i tuga za tobom se ne stišavaju. Bol i tuga samo narastaju. Tvoju nesrećnu sudbinu prati naša doživotna љubav, i naša preteška tuga, i naša nemerљiva patњa. Sa osmehom si živeo i na nebo ga uznese.
Neka te anđeli čuvaju.
Zašto, oko naše?
Sreća koju si nam pružao pomoći će nam da opstanemo, bol da nas ne ophrva. S tobom je bilo najlepše, bez tebe nikako. Hvala ti za nesebično požrtvovaњe. Za dobrotu kojom si nas obasipao.
Takav čovek kakav si bio ti ne sme se nikad zaboraviti. Svaka daљa reč je suvišna. Dušmanska zloba uskratila nam je tvoju nesebičnu љubav, a naša će večno potrajati. Zauvek ćeš ostati kao čovek i prijateљ zapamćen koji je vazda prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe. Najgori si bio za sebe. Iskreno smo potreseni. Mirno ti ode u večni san. Ostavi nas naučene da se ne treba bojati. A treba se bojati, kako si nas naučio, samo greha, bojati se za vrednosti za života i značaju produžeњa istih posle smrti. Snaga tvoga duha i pameti, nesebične љubavi i mudrosti vremenom će olakšati našu prazninu. Toliko prijateљstvo ne može ništa da izbriše. U velikom bolu grcamo. Uspo-menu na srećne dane mi jednako prizivamo. U naš dom se uselila neizmerna tuga. Tvoja nežnost zaborava nema. Ponos ostavљa ko je imao častan i dostojanstven život. Ne vetri miris tvoje duše. Misli i osećaњa tvojih najbližih stropoštavaju se niz ambise duša.
Život uleпšavamo svetlošću tvoje љubavi jer u životu svemu si presuđivao љubavљu. Љubav je prepuњavala tvoje srce. Bio si satkan od moralnih vrednosti. Čuvaćemo te od zaborava. Pobedićemo večni rastanak.
Mnogo nam nedostaješ. Počivaj u miru. Ne možemo da verujemo da više nisi sa nama. Idi spokojno u svoj večni dom; mnogo je lepih dana bilo sa tobom, još više tužnih iza tebe. Sačuvaćemo ime koje si stvarao sa љubavљu i ponosom.
Tvoja blaga narav nam je pred očima. Još ne možemo da shvatimo strašnu istinu da nisi više sa nama.
Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.
A da te je Sudba volela koliko mi – živeo bi večno. Zašto najpre odlaze izuzetne ličnosti, veliki vizionari i, iznad svega, odani prijateљi? Po sto puta ti hvala za pomoć pruženu u pravo vreme.
Danas se na ovoj poљani ne možemo razminuti. Slegla se komuna da oda počast tvojoj mladini. Ko je god čuo pohitao je da se pokloni tvojoj dvadesetjednoj godini. Evo se љudi nemaju gde parkirati, viđena љudino! Duža je kolona limuzina od reke Lima, љudska diko! Ponosu bratski i uteho sestrinska, na prevaru te ugrabiše. Zakliњemo se nad tvojim svetlim grobom, neće se ovo lako i ovako razminuti.
Prazan je tvoj kafić na glavnoj ulici. Zjape rupe na tvojoj mazdi pred kojom te dušmani sačekaše u dva poponoći, dabogda im ne svaњivalo! Ne smedoše izaći na megdan, ka junaci, no su čučali iza žbuna – dabogda im pleme doveka čučalo i po tome se razglasili!
Heklere im devojke heklale, dabogda! I škorpije i škorpioni im se legli u kolevkama, kad za drugo ne znaju, ponosna љuckotino! Ama nismo ni mi repa bez korena! Za pet miliona maraka što ih ti steče za kratka veka, snago naša, naći će se kra-teža i za њih, Svevišњi ih smoždio i skratio!
Ogњena Marija ih spržila dabogda, i hoće!
Ubiše te na svetac, kad se ni drva ne krate. Nevina naša mladosti, tvoj je onaj svet.
Ali mi ne znamo čiji je ovaj…
Aforizam (ponekad u boji) za kraj
Naš anarhista ovih dana je Pokunjin.