Komentar za početak
U laži su kratke noge. (Hm.)Zapisnuti!
FORMULACIJA
Stari metodi uvijek su upotrebljivi. Nije važno što su na zlu glasu. Nije bitno ni to, i tada naročito, što ste ih vi iznijeli na loš glas. Potrebno je samo malo preformulisati stav. Na primjer:
Za kritiku je (kako cinično poručuju iz DSS naročito, i sam Koštunica naročito) Titov stav: Ne držati se zakona kao pijan plota.
Ali je, jelte, sjajan stav onog Aligrudića iz DSS: Probleme ćemo rešavati dobrim međuljudskim odnosima!
Ma, nemojte… (mart 2007)
Dopisano u septembru 2010:
Kad pitamo što se nešto ne čini, dobijamo odgovor – nema političke volje. Au. Ne možemo istraživati političku pozadinu ubistra premijera Đinđića, jer nema političke volje! Politička volja je statistički fenomen; većina uticajnih političara neće da se pozadina osvijetli i konačno sudski obradi. To jest, po zakonu bi to trebalo uraditi, ali se ne smijemo držati zakona kao pijan plota (nema političke volje).
Pomolak tora, ali napuštenog
ТРУДБЕНИК
Љуби га тетка! Због брзих кола Због мањка школа Због вишка пара Због дара Да новац ствара У узрасту тинејџера Алал вера!
Љуби га тетка! И јуче и данас и сутра И испочетка И недељом и средом И сваког боговог петка Љуби га тетка!
Љуби га тетка! Што косу фарба Што се шетка Што му треба дискотетка Љуби га тетка!
Уопште, због иметка.
Negantesima valja reći ne
Oda maloj državi
Prije sto godina, u komuni vodećih naučnika pratilo se pomno šta će o nekom aktuelnom problemu reći blistavi um prirodne filozofije, Holanđanin Lorenc (Hendrik Antoon Lorentz, 1853 – 1928). Zapravo, tek poslije Lorenca je postalo uistinu jasno šta je suština teorijske fizike i koji se dometi od nje očekuju; ona se, kroz Lorencov tretman fizičkih tema, rađala i bukvalno je u njegovim djelima stekla svoju autentičnu definiciju. Tako da se može razložno reći da je Lorenc i prvi teorijski fizičar u istoriji te nauke. U svakom slučaju je prvi teorijski fizičar koji je ponio Nobelovu nagradu (1902, zajedno sa P. Zemanom).
On sam je vidio svoj život u srećnom znaku posvećenosti razumu i razumijevanju. Pisao je: “Kako je to čudesno: identifikovati istinu, propagirati nauku i – u granicama svojih mogućnosti – doprinositi razvoju nauke.” Njegovi biografi otkrivaju upečatljivu bizarnost: mali Lorenc je dosta kasno progovorio; bližio se školskom dobu, a znao je tek nekoliko fraza; ali vidimo – kad je u zrelom dobu došao do riječi, imao je šta da kaže i svojom preciznom rečitošću zadužio je čovječanstvo (zapamćen je i kao obdareni poliglota, koji je tu vrlinu izdašno koristio na naučnim simpozijuma, a na opšte dopadanje i u korist svih kolega)!
Dug je spisak njegovih doprinosa. Ne pledirajći na potpunost pregleda, recimo slijedeće u ovoj prilici. Razradio je početkom prošlog vijeka klasičnu elektronsku teoriju metala; ona je svojevremeno bila vrsno naučno dostignuće koje je iznjedrilo niz odličnih fizičkih ideja i tehničkih rezultata. Koncept klasičnog elektrona povezao je sa pročišćenim idejama Maksvelove teorije elektromagnetskih fenomena i dobio moćan teorijski aparat za tretiranje svojstava supstancije i dublji uvid u strukturu materije. Vremenom je ta teorija, kako već biva, dopunjenja i usavršena, ali i danas ima zapaženu upotrebu, naročito u pedagoškom radu (moji studenti uče tu teoriju, u mnogo čemu bitnom, onako kako ju je njen pronalazač formulisao). Mnogo je doprinio da ode u zaborav nametljivi, a nepotrebni, imidž etra (jedna ideja koja je dugo i uporno pratila fizičke teorije kroz cio devetnaesti vijek). Na radikalan način je uneo red u tretiranje fizičkih fenomena vezanih za pokretne sredine. Stigao je tako u samo predvorje specijalne teorije relativnosti i otškrinuo vrata te slavne odaje; danas nose njegovo ime čuvene vremensko-prostorne transformacije koje prate fizičke zakone u inercijalnim sistemima referencije.
Čitao sam u mlađim danima njegovu knjigu Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava u pokretnim telima (Lajden, 1895); ovaj jedinstveni i znameniti tekst i danas se, poslije duga vremena, upija kao prozračno, zanimljivo štivo; knjiga je odavno slavna i već rijetka, muzejska stvar (posjeduje ju Univerzitetska biblioteka u Beogradu i pritom joj posebnu draž daje na prvoj stranici posveta – Mihaila Pupina).
Unaprijedio je molekularnu optiku. Dao je niz priloga u teoriji zračenja i kvanata. Upečatljivi su njegovi radovi u termodinamici i statističkoj fizici…
Ali vrijeme donosi nove ljude i svježije ideje. Ostarjeli Lorenc jadao se jednom, koristeći svoj fini ironični i samoironični diskurs: “Koliko danas, izlažem pomoću elektromagnetske teorije da elektron zrači ako se kreće po zakrivljenoj putanji. No već sjutra evo ja pričam tom istom auditorijumu da elektron koji se vrti oko atomskog jezgra ne zrači!”
Kvantno-mehaničke ideje koje su se burno razvijale u drugoj i trećoj deceniji dvadesetog vijeka znale su tako i u očaj da bace odlazećeg korifeja. Jednom je rekao: “Više nijesam siguran da je moje djelo išlo u pravcu objektivne istine; i ne znam, što sam živio; jedino žalim što nijesam umro prije pet godina, kada mi se još uvijek činilo da su stvari jasne.” Ova potresna iskrenost, ova neutješna rečenica lišena svake patetike, prerasta u paradigmatičnu dramu kreativne ličnosti suočene sa granicama sopstvene moći i ponorom biološkog kraja. Danas, ona nas dodatno uvjerava u veličinu fizičara H. A. Lorenca, stanovnika svijeta, predvodnika cijele plejade holandskih naučnika (Van der Vals, Vant Hof, Kamerlig Ones) koji su se iznjedrili iz grmena… nevelikoga.
Jednako uspješan bio je i kao pedagog; imao je on pokret učenika i sljedbenika. Pričaju da je Pol Erenfest, i sam znameniti fizičar, potresen smrću svog učitelja, pao u postelju ozbiljno bolestan, da poživi potom samo još neku godinu. Tomson je primijetio da je posle Lorenca nauka postala više nego ikad internacionalna i ocijenio da ničiji lični doprinos tome nije bio veći od Lorencovog doprinosa. Luj de Broj (kažu i Brolj) je naglasio da je Lorencovo trajno zavještanje formirana zgrada klasične fizike koja je svetionik u svekolikom neimarstvu prirodnjaka. Ali:
Najljepše je o velikom učitelju i kolegi govorio Albert Ajnštajn. Kratku i tačnu pohvalu izrekao je nad odrom 1928. godine. Kasnije, godine 1953, na stogodišnjicu rođenja, publikovao je članak H. A. Lorenc, stvaralac i ličnost. (Može se naći u Ajnštajnovom zborniku Moj pogled na svijet). Ajnštajn je pisao nevelike, a epohalne tekstove; takav je u svojoj vrsti i ovaj. To je jedna lucidna kratka istorija fizike i kognitivnog prevrata vezanog za Lorencovu aktivnost. I sad:
Pored svih Lorencovih doprinosa koji se slave do dana današnjeg, u trenu sjećanja na tog giganta ljudskog uma Ajnštajn je izdvojio i citirao dvije kratke misli znamenitog Holanđanina: 1) “Srećan sam što pripadam jednoj naciji koja je premala, da počini velike gluposti.” 2) “Ne bih volio da živim u svijetu u kojem ljudsku sudbinu određuju moć i sila.”
Što sam se latio ove teme, pred dobronamjernim a koncentrisanim čitaocem Crnogorskog književnog lista? Vrijedi se zamisliti nad Lorencovom anticipacijom kritičke mase zla! On izriče pohvalu svojoj brojno skromnoj i prostorno nevelikoj otadžbini, baš sa aspekta principijelnog odsustva lančane reakcije zla što ga isijavaju moć i sila hipertrofirane socijalne mašinerije! Kriminalni naum koji hoće da pokulja sa imperijalnih prostora, tragičan je, širi se apokaliptično. Bar smo tu sliku zapamtili sa stranica svjetske istorije. Razularene opake moći uvijek su opsjednute populističkim snom integrativnosti. Sjećate li se čovjeka koji je govorio: “Beograd, Podgorica, Pale i Knin treba da govore jednim glasom.” Avanzovao je, i još će! Pijani od vizije veličine, jedni pod jedim barjakom, vjesnici nesreće u svim milionskim narodima skloni su popijevci tipa Ko to kaže, ko to laže… Zar taj zloduh trućanja o umnožavanju, bujanju, bratimljenju i spajanju, rastu i hipertrofiji nije onaj isti vonj koji je i nas, ponekad, znao da obruka (pohod ka Skadru, i još malo dalje; pohod ka Konavlima, i još malo dalje…)? I male zemlje indukuju s vremena na vrijeme zapažene gluposti; ali velike, kabadahijske i zulumćarske tvorevine mogu i hoće da promovišu produžene megagluposti. Sa koliko se uviđavnosti, ali odlučno, H. A. Lorenc distancira od njih!
Pa se takođe treba zamisliti nad potresnim utiskom koji je ta misao proizvela na, po opštem uvjerenju, najvećeg fizičara svih vremena (A. Ajnštajn je u jednoj nedavnoj relevantnoj anketi ponio taj epitet); da, to je onaj razbarušeni njemački Jevrej sjetnih očiju koji je jedva umakao živ ka Americi, dok mu je za petama kuljao mrak nacizma iz jednog ondašnjeg imperijalnog hironijuma.
U momentima kad maliciozni (o, bilo ih je, tušta i tma; mnogi su još živi i bljuju zelenkasti ijed u pravcu Mediterana) potegnu argument malosti protiv moje Crne Gore, uzmem tu Ajnštajnovu knjižicu, ona se sama otvori na 47. strani – i čitam pažljivo šta se prenosilo s koljena na koljeno, od jednog do drugog umnog prirodnjaka: da su male države ponos svojih građana.
One ne prave velike gluposti.
Pomolak viteza
šIBICAREVI
Tamo gdje je, birali smo ga samo na osnovu rezutata – ako su rezultati – nastalih kao naučno pregnuće. Za kratko vrijeme, tri puta, iskoristio je mikrofon u naučnoj kući, ako je naučna kuća, da nam poruči, nama koji živimo od nauke, ako je nauka i ako živimo od nje, da je on vjernik, samo vernik, tako mu bog pomogao. Svako dostignuće se može osporiti, ne može se osporiti dostignuće, da je neko vjernik. Jer je to postulat. Je li to taj grudobran? Ako je to taj grudobran, onda naši carevi nijesu goli, naši su carevi šibicarevi.
Pomolak mišljenja
NULTI NIVO NISKOSTI
1. Zgranemo se nad oslobađajućom presudom za počinioce nekog gnusnog dela. Rđav pravni ishod demorališe građane. Blizak nam bude lik sluge Jerneja: nekažnjen kriminal povređuje čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao:
For in the fatness of these pursy times Virtue itself of vice must pardon beg.
U našem prevodu:
Dođu vremena kad se ugoji javno mnjenje Pa sami porok od vrline ište izvinjenje.
2. Ne lezi vraže, u sjajnoj minijaturi Priča nadčuvara parka piše Čehov o presudi koja ignoriše formalne fakte zarad viših moralnih ciljeva.
Lekar Vilson dolazi u jedno malo mjesto da radi i živi. Učen je i stručan, pristojan čovjek. Predusretljiv, pomaže uvek i svakome. Vremenom, stekao je u novoj sredini rang sveca. Nijednu uslugu nije otkazao. Bez ijednog neprijatelja, osećao se siguran i poštovan.
Psi, mačke i krave… životinje su ga susretale sa gestovima zadovoljstva.
3. Taj Vilson je jednog dana nađen mrtav na terenu, u jednoj urvini. Krv, povrede, rane – sve je govorilo o nasilnoj smrti.
Opšta žalost i neverica zavladale su u gradiću. Nemoguće da je takvom čoveku neko oduzeo život! Zaključili su da je dobri čovek pao sa stijene i poginuo.
Kad je nešto nezamislivo, to je i nestvarno. I niskost ima dno.
4. No, jednog dana je ubica otkriven. Dokazi su bili neoborivi. Nitkov je imao kod sebe burmuticu ubijenog. U kući počinioca je policija pronašla krvavu odeću ubijenog… Sud je vijećao. Kristalno jasan slučaj ubistva iz koristoljublja. Činjenice nesporne. Nijedna sumnjiva okolnost. Pa ipak, sudija nije mogao da prevali preko usta riječ da je uhapšena skitnica ubila njihovog doktora!
5. Ubica je oslobođen. Niko nije teretio sud za nepravičnu presudu. Svi su stali iza misli da je čovjek nesposoban za nedjelo kao što je ubistvo blagorodne osobe. Istrajavanje u stavu da smo bolji nego što jesmo mora voditi ka porastu ljudskosti. Čehov nas upozorava da se plemenite misli i moralnost ne kuju samo od jednostrane istinoljubivosti.
Pomolak lisca
POŠTOVANI DRUŽE DIREKTORE
Ovih sam dana saznao (moram reći: ne bez određene gorčine) da se u vašoj školi, koju sam koliko do juče bio gotov nazvati ceњenom školom, fizika predaje na jedan, blago rečeno, prevaziđen način.
O čemu se radi?
Postavљam ovo pitaњe premda mi je jasno da je ono izlišno, jer mi je sasvim strana pomisao da se u Vašoj obrazovnoj instituciji događaju stvari, masovno i permanentno, o kojima vi niste informisani ili, za koje lično niste dali zeleno svetlo. Pa ipak, pitam: o čemu se radi? i spreman sam da Vama i meni, de facto upućenim osobama, još jednom definišem suštinu problema koji je moj duh bacio u smutњu i osećaje moje doveo u staњe krajњe pometenosti.
Slučajno mi je dospela u ruke sveska moga sina. Sveska pribeležaka sa časova fizike. Mahinalno sam je otvorio. Ta, otvorila se ona sama – očito tamo gde se iz њe najviše čitalo, i ovo zapamtimo, jer nije bezazleno! Moja se pažњa prikovala na jedan uokvireni konglomerat slova i brojeva koji bih ja mogao, sa izvesnim rizikom, nazvati formulom. Kažem rizikom, jer nije verovatno, tj. ne mora biti sasvim sigurno da ja, pravnik po profesiji, taj termin upotrebљavam ispravno posle celih trideset godina od onih prohujalih dana kada sam, vaљda, i sam prolazio to gradivo kojim se sada bavi moj sin. Elem, beše upadљiva ta brižљivo ograđena šifrovana poruka te se ja još neko vreme zagledah u zabeleške (a ne sumњam u Vašu dobru nameru da pravilno shvatite ovo moje, iznimno u ovom slučaju, zanimaњe za tuđe rukopise) i primetih, u uglu, dole, s desne strane, pri-medbu: Њutnov zakon gravidnosti (ili će to biti gravitacije, sad ne znam pouzdano; shvatićemo iz daљeg teksta da to nije presudno za glavnu tačku rasprave).
Druže direktore, Vi ćete svakako dopustiti da svako od nas ima neke svoje profesionalne deformacije (ja se toga ne stidim – nema li na kraju u tome i neke prijatne delikatnosti?) koja su svojevrsna so struke? Eto, kad se pomene zakon, ja se štrecnem (najboљe je da baš upotrebim ovu reč, premda držim da osoba koja neguje uredan stil, a trudim se da budem od te vrste, oseća malo nezadovoљstvo prema takvom terminu). Pročitavši ono: Њutnov zakon i tako daљe, ja se više nisam mogao odlepiti od teksta. Pa sam pročitao celu lekciju! A boљe da nisam, mir sam svoj izgubio! Po koju cenu? Ako ova interpelacija Vama lično ne urodi plodom, smem definitivno reći: џabe!
Oprostite na ovoj digresiji, pokušavam da organizujem duhovne snage i pređem na srž razgovora.
Ja tog ceњenog gospodina nastavnika fizike ne poznajem i biće da je dobro za stvar ovog pisma da ga ne poznajem, jer će mi to uštedeti inače neophodnu ogradu da nemam ništa protiv њega lično. Ali kako on tumači građu jednog zakona u našem društvu? I kome smo mi poverili vaspitaњe dece? A složićete se sa mnom u sledećem: prethodno pitaњe je identično (identično!) pitaњu: ko nam se stara o budućnosti zemљe?
Prešao sam na novi red da bih Vam dao zasluženu pauzu da dođete sebi (a i sam pokušavam da to isto postignem) i da obojica potcrtamo onu nespornu težinu koju upravo upućeno pitaњe poseduje.
Prvo što mi je bilo sumњivo u toj lekciji o Њutnovom zakonu bilo je: da važi uvek, za sve, na svim mestima, bezuslovno. Ja, druže direktore, imam memoriju kojom se ponosim (premda može zvučati neskromno to što kažem, no pravnik sam!) i tvrdim da taj zakon kod nas još nije bio na javnoj diskusiji! Kad smo se mi to izjasnili da će važiti Њutnov zakon, uz to svuda i u svako vreme? Ko ga je nametnuo bez javne diskusije i sa kakvim namerama je poturen? (ne znam drugu reč za postupak izbegavaњa javne demokratske procedure! izvinite).
Ako se ne može, u okvirima jedne pluralne parlamentarnosti, poštenog obraza odgovoriti na ova pitaњa, usuđujem se reći da je zakon – nevalidan! A kako se onda može nazvati nastavnik koji zagriženo propoveda (ne odustajem od ovog religi-oznog termina!) taj i takav nabeđeni i nazovi zakon? Ali, o tome malo kasnije…
Drugo, sve i da pređemo preko gorњeg pitaњa eskiviraњa konsultovaњa najširih slojeva radnih љudi, šta je sa onom drugom finesom čije sam obrise već skicirao: je li moguće da, danas, neko još uvek hoće jednostrano da nametne (po opro-banom, unitarističkom? receptu) svoj zakon drugome?! Nije iskљučeno da negde, neka to bude i kod nas, Њutnov zakon ima određeni kvalitet i služi čak na opšte zadovoљstvo, otkud drskost u uvereњu da tako mora biti i u drugim sredinama? Složi-ćete se, druže direktore, da je svaka decidiranost te vrste zaslužila one oštre kvalifikacije koje sam već izrekao. Pri tom, nametaњe stavova potiče od jedne osobe (izuzev ako nije u pitaњu nešto grđe što ja sa svoje prostosrdačnosti previđam), to će reći od nastavnika fizike koji zarađuje hleb u Vašoj školi. Insistiram da se raskrinka takva delatnost (što je moguće i neophodno) koja je rak-rana na zdravom tkivu našeg organizma. Ta on to sve radi podrivajući onde gde je najosetљivije: preko mlade generacije!…
Da, druže direktore, to je indoktrinacija.
Izbegavaњe da se, jednim logičkim postupkom konsenzusa, odredi regija validnosti Њutnovog zakona, pa to je – danas i ovde – nonsens.
To je, druže direktore, anahronizam.
Ako nešto možemo izvući kao istorijsku pouku za ove prostore (ne zamerite na ovim rečima, nije u pitaњu patetika i retorika, zbiљa se o tome radi), onda je to potreba dogovaraњa. Gde se ono (dogovaraњe) ogleda u Њutnovom zakonu?
Nigde!
Ne mora se biti naročito promućuran pa da se zakљuči i sledeće: sam naziv zakona izaziva nepovereњe. Prvo, biće da je Њutn stranac. O, da, nisam lokalista, ima u meni dovoљno internacionalizma i neophodnog opštečovečanskog, ali u kontrolisanoj i ukusnoj meri! Da napravim malu šalu (iako nisam siguran da išta ovde sme biti šaљivo): sad kad vodimo bitku protiv svih mogućih uvoza, malo je provokativno uvoziti i termine. Drugo, koja je uopšte potreba da se ceo jedan opseg problema i tako daљe, koji vapi za regulativom, krsti imenom jednog čoveka? Mrzim ponavљaњa (ali nisam ja taj koji ih nameće!), i moram to još jednom reći: anahronizam. Da sam se malo potrudio, istini na voљu, mogao sam na ovom mestu prosto reći: elitizam. Kroz koje sve on pore neće da probije! Druže direktore!
Nama su, kao što je poznato, gimnazije donele dosta nevoљa i zle krvi. Usuđujem se prognozirati da je Vaš nastavnik fizike bivši gimnazijalac (a њegov dosije je kod Vas, te se može lako proveriti – bilo bi zanimљivo i to ustanoviti).
Mislim da ćemo, po svim gore nabrojanim pitaњima, lako naći zajednički jezik. Ne pretim, ali u suprotnom ja moram povući poteze koji će bar moje dete osloboditi stege jednog svojeglavog individualiste ogrezlog u sukobu sa našom pozitivnom praksom. Nije Vaša škola jedina u gradu!
Nisam da se ovaj slučaj širi, ko zna kakve bi sve snage pokušavale da ga zloupotrebe, i sa kakvim namerama. Krajњe su to ozbiљne stvari od kojih se korektnom građaninu hoće dići kosa na glavi, i kao što rekoh hoće mozak utonuti u smutњu i ceo duh dovesti i staњe rastrojstva, te
Druže direktore,
najmaњe što možemo nas dvojica jeste da se bezuslovno složimo da pružimo otpor tim posledњim bastionima konzervativizma (i ko zna čega još sve ne) u našoj reformisanoj školi. To je minimum, to je jezgro.
Stojim vam na usluzi.
S poštovaњem, ali i sa nadom,
Vaš (još uvek)
(potpis nečitak, ali uredan)
P.S. Zaboravih, a bitno je, da dodam još jednu rečenicu u vezi sa uvoznom građom Њutnovog zakona. Ličnim uvidom sam zakљučio da se tamo dosta pomiњu jabuke (što mi je uglavnom jasno ako je rečeni zakon zaista zakon gravidnosti – dovoљno je setiti se asocijativnih pojmova Eva, jabuka… – i što mi je u određenom stepenu nejasno ako se govori o gravitaciji). Ovako ili onako, tim pre sam siguran da stoji moja ocena da se tu moglo i moralo ići na sopstvena rešeњa – ta bar voćarstvo nam nije strano!)
Službena zabeleška:
Ovaj dokazni materijal stigao nam je uz direktorovu prijavu protiv nastavnika fizike. Predsednik disciplinske komisije, s.r.