Komentar za početak
Čeg se mudar stidi, tim se lud ponosi. (Ovo je samo agenda iz plana rada ludoga.)Zapisnuti!
NADZIRANJE MASA
Tomaž Mastnak je jednom gorkom kritikom ispratio 2011. godinu. Kritikuje istrošeno društvo (ancien régime) koje neće i ne može da se menja, a hoće da traje – primenom brutalnosti. Poželjno je da brutalnost bude naučna, profinjena, nekrvava. Ali nije naglasak na nekrvava; brutalnost mora biti uspešna.
Disfunkcionalni poredak jača, umesto da se menja. Jača primenom fizike.
Firma Raytheon je patentirala posebni policijski štit za sukob s demonstrantima. Posebnost toga štita je u niskofrekventnim zvučnicima. (Već postoje zvučni topovi koji proizvode glasne i ometajuće zvučne eksplozije koje izazivaju glavobolju i slabost.) Raytheonov štit emituje tihi pulsirajući zvučni talas koji stvara pritisak. Rezonanca tog pulsiranja u ljudskom gornjem disajnom traktu zaustavlja disanje i tako onemogućuje ”metu”. Demonstranti će se onesvijestiti zbog nedostatka kiseonika u mozgu. Ali ne stradaju bubne opne.
Mastnak pominje i militantnost Rodžera Bekona “veliko ime srednjovjekovne renesanse nauke”. Franjevac koji širi svetu veru. Preporučivao je nekrvavi rat. U pomoć je pozvao nauku. Dokazivao je da je moguće eksperimentalne nauke uspješno upotrebljavati u dobro božje crkve, protiv neprijatelja vjere. U razrađivanju puta mudrosti najviše je pažnje posvećivao aplikacijama optike. No nije zaboravljao ni akustiku. Neki izumi eksperimentalne nauke, tumačio je u tom kontekstu, ”mogu izazvati takve smetnje sluha da ih, ako ih izazovemo iznenada noću dovoljnim umijećem, ne mogu izdržati niti jedan grad ili vojska. S takvom bukom ne može se uspoređivati nikakva grmljavina.”
Bekon se borio protiv neprijatelja vere. Raytheonov niskofrekventni štit, kao policijska oprema i oružje, “namijenjen je pak borbi protiv sugrađana”.
Pomolak tora, ali napuštenog
НАЗАД МАРШ
Слушам их како веле: Свако нам добро желе; Да нам се стада беле, Да нам се роје челе, Да прелива из саћа, Да нам се жене браћа, Да се дају селе, Витке ко вите јеле.
Слушам их како веле…
Марш, фуњаре! Марш, џукеле! (2х)
Слушам их да се туже Како нас дан-ноћ служе; Друже, хоће да пруже Хлеба, соли и руже! (Слаће од свиле уже Кад нестане муже.)
Слушам их како се туже…
Марш, битанге! Марш, лопуже!(2х)
Negantesima valja reći ne
Nauka i opskurne tendencije
Statistički pokazatelji, sumorni bez sumnje, upozoravali su nas, sve do nedavno, na pad zrelosti prosudjivanja u uzorku populacije i zakrečenje zdrave percepcije pojava. A u toj nebuloznoj rupi možda smo još uvijek! Sjećate li se? U plasiranu priču da će neke velike zemlje zadesiti zaslužene kataklizme i razorne epidemije vjerovao je svaki drugi ispitanik. U natprirodna svojstva znaka target polagalo je nade opet skoro pola građana. Frapantno je pritom: trideset posto visokoobrazovanih osoba očekivalo je nama naklonjenu osvetničku snagu natprirodnog karaktera! Napadane su i egzaktne nauke:
U danima prije totalnog pomračenja Sunca 11. avgusta 1999. godine javnost je bila preplavljena informacijama zabrinjavajuće niskog kvaliteta o ovom relativno rijetkom prirodnom fenomenu. Iskorišćena su sredstva elektronskih komunikacija da se podanicima predoče tobožnje opasnosti koje vrebaju neopreznog i naivnog stanovnika. Ostao je nelagodni utisak da treba zazirati od pomračenja Sunca, kloniti se pojave, spuštati roletne i privremeno se povući u podrume. Jedna poznata pijaca u Beogradu bila je prazna u po bijela dana! O nivou zaplašenosti ljudi mogu da svedočim iz ličnih kontakata sa osobama koja su od mene tražile savjete i razjašnjenja. Raspirivanje zazora od prirodnih fenomena pod izgovorom brige za narodno zdravlje generisalo je svojevrsnu anksioznost koja je za višestruko žaljenje. Tako malo činimo u liječenju trezvenosti, a ona je uslov snalaženja u svijetu i častan odabir za životno načelo! Jesmo li izvukli prave pouke?
U samoj biti nauke je njom samom prihvaćen postulat da nijedan podatak nije finalan u smislu njegove apriorne nepromenljivosti. Svaka naučna teorija je otvorena ponuda, uvijek gotova da uključi i novi evidencioni materijal, i u onim slučajevima, i naročito tada, kada je svježi podaci dovode u poziciju da bude prevaziđena i odbačena. Suština nauke počiva upravo na potencijalnoj nedovršenosti svake teorije u svakom momentu. Mehanizmi preispitivanja inherentni su nauci i dovedeni skoro do automatizma. Na primer, danas sudimo sa više tolerancije prema Ptolomejevom geocentrizmu nego što je to bio slučaj u devetnaestom vijeku, prije sticanja iskustva sa relativističkim zakonima kretanja. Ali nedovršenost zgrade nauke u tom smislu ne znači dopuštenje da se djeci onemogući pristup činjenicama visoke vjerodostojnosti. Hoćemo li mi to promovisati ljude koji uče da atomi ne postoje? Hoćemo li prećutati sjajni Darvinov uvid u razvoj vrsta kroz milenijume? Hoćemo li se praviti slijepi da postoji snažna zasnovanost “Big Bang” teorije za koju brojni fizičari na Planeti uporno traže alternative u okviru naučnog metoda? Da Zemlja nije loptasta? Da se ne kreće oko Sunca i da na Suncu ne vidimo pjege?
Kad pomenuh pjege: Sedmog maja posmatrao sam sa asistentima i studentima u opservatoriji Belerofont (koju sam osnovao sa saradnicima prije dvadeset godina na krovu kragujevačkog fakulteta nauka) rjeđu astronomsku pojavu, prelazak planete Merkura preko Sunčevog diska. Istovremeno smo vidjeli da je čisto lice naše zvijezde nagrđeno mnogim pjegama; ona najkrupnija bješe blizu centra i po našim preliminarnim procjenama u nju je moglo da stane ne manje od deset Merkura! Kad bi onaj pretenciozni pop Amfibije htio da zna o tome bar onoliko koliko je podvižnički otkrivao Galilej, a koliko je danas osnovcima dostupno, ne bi se zalijetao da sebe i svoju instituciju slavodobitno poredi sa Suncem, a u smislu neokaljanosti, vječnosti i unikatnosti. Ne samo što mu je promakla mogućnost pomračenja Sunca, ništa maliciozni vjetropir nije ugatao! Jer je Sunce tek jedno od sličnih nebeskih tijela, kakvih je samo u našoj Galaktici na milijarde. I jer je Sunce evoluciji (kosmičkim reformama!) podložan objekat kojemu se može predvidjeti, i opisati, kraj. Da ne budem prestrog: Sa aspekta pjega, možda je i nesvjesno u pravu! Na silueti njegove mitropoLije vidljive su i bez teleskopa grdne crne pjege – lišajevi truležnog etnofiletizma, granule bezvjerja, velike sjenke istorijskih, političkih i konfesionih manipulacija. Kako se samo nađu i udruže za izvodjenje opskurnog poduhvata! Gledao sam umantijašenog slikara, onda čestog saputnika čeličnog Amfibija, kako se pred kamerama upinje da izloži svoju teoriju o petrološkim karakteristikama (sic!) tla Balkana; s brižnim izrazom na licu, s močugom u rukama, objašnjavao je da su ispod nas gigantske ploče; ploče su olovne i cinkane i plivaju u enormnom elektrolitu; te je samo pitanje trena kad će ta galvanska konstrukcija pravično zaiskriti pozitivnim potencijalima božje srdžbe koja će Srbljima uliti snagu a svima drugima donijeti definitivnu propast. Užireni i utiraženi pisac, iz iste opskurne kolonije, piše svojim sunarodnicima da su kosmonauti iz vasione lako uočavali sveta pravoslavna mjesta; a da specijalno svijetlo je na tim lokacijama tinjalo; kosmonauti su odmah znali da se radi o Pećkoj patrijaršiji i Hilandaru. Kakvo je to svijetlo? Naravno, ne dade se opisati terminima fizike, nadnaravno je, isijava spasonosnu energiju miline; kakva je ta energija još? Neuništiva. Javio se i biznismen koji je arsenalu vojnih ubojnih sredstava dodao nešto radikalno novo i zaista opskurno: elipton! Šta je elipton? Oružje koje radi na principu spajanja neutrona i protona, pri visokoj temperaturi, jado moj. Znaju li fizičari svijeta nešto o tome? Ne. Ko ga posjeduje? Slastičar. Ko mu je to donio iz Rusije? Lingvista. Ko je posredovao? SPC Pop. Bezglavo i ogavno praznovjerje. Sa kojom svrhom? Da se odnjeguje tupa i nekritička jedinka. Savremena filozofska misao tretira praznoverje (nadrinaučnost) kao jednu od komponenti autoritarne ličnosti; podliježu mu pojedinci prepadnuti od zahtjeva odgovornosti. U najkorovnije vidove sujevjerja spada astrologija koja nesmetano cvjeta oko nas, bez ikakvih uredničkih ograda o smislu i namjeni tih prognoza horoskopskog tipa. Elem, od eliptona neće biti ništa, ali brojni modeli opskurnih fosilnih zduhačkih samostrela već rigaju vatru:
Jednom su to nervozni pokušaji revitalizacije crkvenih dogmi; drugi put izleti u sumrake sujevjerja; treći put predikcije sa ishodima ne dubljim od horoskopskih dometa; četvrti put konstrukcije koje atakuju na biologiju i fiziku direktno. A uvijek je riječ o sumornom ciljanju u srce nauke: logiku. U situaciji kada ljudsko društvo postaje sve zavisnije od nauke i tehnologije, za primetiti je da se istim tempom ne povećava i broj ljudi koji ikako razumiju tu spregu. Zato je program kontinualnog komuniciranja sa građaninom, kome valja ukazivati na dimenziju trezvenosti u poimanju naučno-tehnološke suštine svijeta u godinama koje su pred nama, jedan od važnijih zadataka savremenih državnih institucija – prije svih laičkih škola i nereligioznog univerziteta.
Pomolak viteza
PROPADAGANDA
Propaganda je djelatnost kojoj je cilj da se utiče datim idejama na široke slojeve građana. U društvima na zdravim temeljima, propaganda ne mora biti napadna i posebno intenzivna. U propadajućim društvima, propaganda je obilna, neukusna, sa elementima zastrašivanja. Ona se onda naziva propadaganda. Veliko je iskustvo koje smo stekli sa metodima vlastodržačke propadagande na izmaku dvadesetog vijeka. Propadaganda može biti samo verbalna, sa pratećim televizijskim slikama; tada se kaže da je propadagandijevski umjerena. Kad je i to nedovoljno, propadaganda se nastavlja drugim sredstvima, hladnim i vrućim.
Pomolak mišljenja
PREDVIĐANJA I PREVIĐANJA
Čitamo tekstove na internetu. Slušamo izveštaje na radiju. Prelistavamo štampu. I ne razumemo! Konfuzija nije posledica jezičkih teškoća. Naša patnja je više alpinistička – ne uspevamo da se popnemo uz glatku liticu besmisla. Nudimo dva sveža primera.
Primjer 1 Medijska kuća B92 nam objašnjava šta se desilo na današnji dan:
Petnaestog maja 1945. nemačke trupe napustile su Jugoslaviju u Drugom svetskom ratu. U četvorogodišnjem ratu poginulo je 1.706.000 ljudi, a zemlja je porušena i opustošena.
Da pojasnimo atmosferu koja se čitaocu sugeriše ovom informacijom: Nestašni turisti iz Nemačke veselili su se neko vreme u Beogradu i svuda okolo. Jugend je preterala sa konzumiranjem alkohola. Neki inventar je stradao, bilo je i porušenih objekata, pa i mrtvih telesa. Kad su shvatili da postaje neprijatno, rešili su da se bez dodatne pompe vrate u Nemačku. Počinjala je i radna nedelja, možda. Tek, napustili su naše krajeve. Začudili su se da je na Balkanu ostalo bez života više od milion ljudi. Mrtvi su počeli da zaudaraju, nije više bilo lepog provoda. Idemo dečki. Leševi i šut na napuštenoj pozornici? Neko će već da počisti scenu.
Trebalo je dati ovakvu odlučnu i konciznu, moralnu informaciju:
Petnaestog maja 1945. definitivno su poraženi na jugoslovenskom tlu njemački okupatori i njihove zločinačke sluge. Partizanska narodna vojska, u okviru antifašističke Alijanse, protjerala je i poslednjeg hitlerovca iz naše domovine. Granula je sloboda poslije četvorogodišnje naporne oslobodilačke borbe. Okupator je prouzrokovao masovne pogibije, veliku patnju i enormna razaranja. Smrt fašizmu – sloboda narodu.
Primjer 2 Elitni autor uticajnog dnevnika „Danas“ iznosi svoje mišljenje povodom nasrtaja peticionaša na status teorije evolucije u našim školama. Pošto je (korektno) ponovio da ostaje privržen crkvenom nauku koji se zove kreacionizam („čvrsto verujem da je ovaj svet i čoveka u njemu stvorio Gospod Bog), dosledno ali i pomirljivo zaključuje:
Školskih planova i programa što se tiče, ostajem pri stanovištu da u njima treba da budu zastupljene i kreacionistička i evolucionistička teorija, pa neka đaci biraju koja im bolje odgovara.
Da pojasnimo atmosferu koja se čitaocu sugeriše ovim stavom: Što god ko izjavi, jednako je vredna ponuda na švedskom stolu post-istina. Kreacionizam je, kao i darvinizam, tek jedna teorija. (Ali verski stav nije teorija, već skup dogmi. Teorija je skup uvida u istinitost pojave, uvida koji se podvrgavaju kriterijumima naučnog metoda.) Nauka ili nauk o nečemu – čovječanstvu je potpuno svejedno. Đaku treba prepustiti da odluči da li je Zemlja lopta ili ploča. Ignorišimo fakt da nauka može da predvidi moment pomračenja Sunca (koristeći zakon gravitacije), i da izračuna starost stijene u zemljinoj kori (koristeći zakon radioaktivnog raspada). Crkvena previđanja jednako su valjana kao i savremena naučna predviđanja.
A očekivali smo (sa dosta valjanih razloga) da savremeni, obrazovani intelektualci stanu iza ovakve edukacione politike:
Školskih planova i programa što se tiče, ostajemo pri stanovištu da u njima treba da bude zastupljena evolucionistička teorija (koja počiva na naučnom metodu). Đacima treba reći da je kreacinistički stav jedan davno prevaziđeni vjerski nauk u neskladu sa dobro utemeljenim naučnim činjenicama. Civilizacijski napredak ne sledi iz biranja stanovišta koja pojedincu bolje odgovaraju, nego iz kolektivnog, školskog opredeljenja za znanja koja su bliža, i sve bliža istini. Smrt nauku – sloboda nauci.
Pomolak lisca
PRESEЉEЊE ILI PRIČA O DVA ANĐELA NEBESKA
Ko drži do sebe, gledaće da živi u glavnom gradu. To sam shvatio, pošto sam osamnaest godina proveo u palanci. Nije važno u kojoj; mogu samo reći, kamo sreće da je bilo u Smederevskoj.
Elem, jednog jutra sam se razbudio i rekao: za Beograd! Ostalo je da posle te prelomne rečenice elaboriram neka praktična pitaњa tipa 1) u koju opštinu? 2) u koju ulicu? 3) kad tačno? Ovo posledњe pitaњe sam najlakše eliminisao. Kao skroman čovek, seliću se u avgustu. Dosta Beograđana je tada na odmoru te će moj dolazak izazvati minimalnu disturbaciju. Takva anonimnost je prigodna i ja je savršeno doziram. Nisam potrošio suviše vremena ni u odgonetaњu prvog pitaњa. Snašao sam se izvrsno ne otvarajući kartu grada. Ako postoji naseљe koje nosi otmeno i razgaљujuće ime Zvezdara, šta tu još ima pametno čeљade da razmišљa? Nije prilika da iznosim svoj, neću reći nabujali ali hoću stabilni, dobro omeđeni patriotizam, međutim povezano je sa temom. Kako? Mnogi se sprdaju sa primislima da smo mi potomci nebeskog naroda (uočite finesu koja mi daje ozbiљnost: potomci); ja zastupam tu genezu, držeći celu priču za par excellence figuru neraskidivu od naše prirode. I onda recite nije li normalno da sam se bez kolebaњa odlučio: živeću na Zvezdari, tu gde se svakog trena, kroz magičnu moć imena (nomen est omen), asocira jedna nebeska vertikala koja oplemeњuje. Nije to nešto što je suvišno, zar ne?
I taman bejah na putu čiste lepršavosti, zaveden lakoćom izbora i raskrčenim stazama bliske budućnosti, kad zapeh na izboru ulice. Spotakoh se na pitaњu 2) koje sam skoro bio proglasio za irelevantno. Razumem da je važno je li ulica bučna ili ne; svetla ili ne; asfaltirana ili ne; zelena ili ne. Tešio sam se da to nisu viša pitaњa, narodna na koncu pitaњa – da su to pitaњa ne više i ne šire nego ekološka pitaњa i kao takva rešiva banalno, skromna do površnosti. Iz opreza i jedne sistematičnosti (za koju ne biste pretpostavili da sam je stekao u provinciji) reših da to pitaњe izbora ulice završim ipak metodološki korektno. Zavirio sam u imenik ulica.
Kakvih tu sve nema imena! I komunističkih i neorealističkih. Dopustite digresiju, nisu zaobiđeni ni brojni naši knezovi (bili ili ne bili radi kavzi).
Baš u vezi s knezovima primetim jedan sjajan naziv: Ulica kneza Mutimira. Skoro da sam poskočio sa stolice. Ne, izvinite, znam toliko istorije, nije da prvi put sričem to ime. Ali, znate kako je: smetne se s uma. Jednu blagost istorijsku, jedno pamćeњe plemensko, a da milovaњe predaka osetio sam tog časa. Nije li mnogo naše mutimirstvo najvredniji teret naše prošlosti? Nisu li naši Mutimiri zavredeli najsvetlije stranice istorije? Nije li mutiti mir najčasnije narodno zaveštaњe koje se prenosilo s brda na brdo, iz veka u vek, s kolena na koleno?
Tako da sam radosno zakљučio: živeću u ulici kneza Mutimira.
Ali od čega zavise naše sudbine? Od malog pomeraja (merљivog milimetrima) našeg očnog mišića. Baš tako. Skliznuo mi je pogled do jedne susedne ulice i kao što slučaj hoće…
Beše to ulica kneza Trpimira.
Pa sad vi recite da me nije na iskušeњe Svevišњi metnuo. Opomena za jednostranost. Nismo mi samo mutimiri, bili smo isto toliko (ako ne i više) trpimiri. Koliko smo mutili, toliko smo i trpeli. Ponekad smo trpeli i kad nismo mutili.
Otkriće me je stavilo na neplanirane muke. Da li sam ja veći patriota kad mutim ili kad trpim? Imam li veći ugled kao građanin u ulici trpimira ili u ulici mutimira? Mučen dilemama, utonuo sam u san. Javio se Đavolak koji mi krešti u uvo da su Mutimiri kreature Pale ovamo iz samog Pakla. Najposle shvatam da mi je, u stvari, upaљen televizor! Budim se, obliva me znoj; kao noj odbijam da dignem glavu sa jastuka: s ulice dopire graja (miting) i jasno čujem da psuju Trpimira.
Tu sam izgubio samopouzdaњe koje me je do tada na pravi način služilo i navodilo na ispravne zakљučke. Izabrati se mora, ali kako? I jedno i drugo rešeњe je dovoљno srpsko, kao što je iz moje analize proizašlo. No, ipak ne mogu stanovati u više od jedne ulice istovremeno. Kako se drugi љudi suočavaju sa odgovarajućim antinomijama? Ne verujem da prekonoć preleću iz ulice u ulicu? Čovek ipak nije tica; bar nemamo tu vrstu krila, ako i jesmo anđeli nebeski; kao što to behu dva srpska kneza. A opet, ući u jednu ulicu od dve pomenute, u bilo koju, i tu ostati uprkos svemu dugo, možda do kraja života…
Preseљeњe se oteglo.
A rekao bi čovek: veliki li je Beograd. Bar tako izgleda iz palanke. U kojoj sam do daљњeg.