Smrt marke Pulver Und Blei

Kad je crnogorski osamnaestogodišnji mladić koji obećava Borislav Pekić osuđen 1948. za antidržavnu aktivnost, doživio je kaznu (po sopstvenom priznanju) kao legalnu posљedicu onoga što je svjesno učinio. Izdržao je u tamnici много i vidio svašta. Potom je to svašta i opisao u tri debele memoarske sveske sa, danas slavnim, naslovom Godine koje su pojeli skakavci.

Da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, na jednom mjestu ironiše na račun sudije (crnogorca) Milonje Stijovića.

Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na-smrt-osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi. Sudija se služio riječima koje bi se i danas mogle čuti kao narodni narativ u selima Police kraj Berana: „Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje“.

Pekić vjeruje da je time poentirao – opisao suštu blamažu neukih a bahatih pobjednika (komunjara). Nesrećnik bi izabrao; ali u presudi nije pisalo, na primjer, da je egzekutirani izbjegao ponižavajuću smrt konopcem „po naročitoj milosti Josipa Broza Tita“. Niti da je privilegovan aktom strijeljanja.

U romanu Purpurni vek opisuje Lajoš Zilahi nešto interesantno. U revolucionarnim danima sredinom devetnaestog vijeka pohapšeni su neki antimonarhisti, Košutovi sљedbenici, Mađari i drugi. Sudilo im se po kratkom postupku, i surovo. Citat sa strane 295. glasi:

„Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.“

Šta da se radi.

Оставите одговор