Naš svet nerado ide kod psihijatra. A ja sam išao. Te se lako može zakљučiti o veličini muke koja me beše pritisnula.
U ordinaciju sam ušao sa tremom, ali ipak odlučno.
– Dobar dan, izvoli. Đe si dosad? – prijatno me toplinom iznenadi doktor i odmah uspostavi kontakt sa jednom izmučenom dušom. – Reci, junače, šta te muči?
Učinih napor da se stručno izrazim:
– Identitet ličnosti. Sumњe u sopstvenu ostvarenost.
– Zvuči tipično. Pojasni, čoče! – ohrabri me doktor.
– Imam samo jednu biografiju. Dobro, možda i deo druge. Ali, više od toga, ne. Malo, brate, za moje godine.
– Mislim da uviđam, – reče psihijatar. – Hoćeš da kažeš...
– ... da nemam bar tri regularne biografije. Kao svaki naš intelektualac od ugleda. To me frustrira.
Doktor se zamisli. Preturao je po sećaњu iz svoje profesionalne prakse. Najzad reče:
– To može da bude problem. Ostali su se potrudili u trećoj, četvrtoj deceniji života, te stoga nemam prećeranog iskustva sa tom boљkom. Ne zato što nije boљka, nego što joj većina ne podlegne! Kako si se dao?
– Naivno! Studirao na fakuletu, završio. Posle radio u struci. Težњa ka usavršavaњu. A vreme leti. Tek pre neku godinu setim se: pa to je sve materijal za samo jednu biografiju. Uh! Na brzinu sam napisao nekoliko pesama. Nije mnogo, ali je bar početak jedne nove biografije. No kasnim, grdno kasnim.
– Čekaj, – prekide me sagovornik. – Možda ipak ima spasa. Pričaj o primerima koji su tebi na srcu. Da ja uočim srž sindroma.
– O, toliko je svetlih primera, doktore! Ali neću pomiњati savremenike, višestruko je nezgodno. Vi se sećate slučaja dr Sime Markovića?
– Matematičar. Doktorirao kod Alasa, ej!
– I ne samo to, i ne samo to. Pisao je kњige iz fizike. O teoriji relativnosti, o kvantnoj teoriji...
– A obojica znamo, svi znaju, za њegov žestoki politički angažman.
Ja nestrpљivo nastavih:
– Koji se završio tako kako se završio. Ali to nije najbitnije. Њemu se posrećilo; bila je to treća biografija! Pa da pomenem slučaj Sime Lozanića; hemičar, diplomata, zaverenik. Možda nisam sve naveo, ali multiplicitet biografija evidentan.
– Dosta! – reče doktor. – Vidim, razumem. Sad ćeš u zanosu da mi pričaš o fizičaru Pavlu Saviću, pa ćeš sa prirodnih da pređeš na društvene nauke. A kad tek uđeš u oblast umetnosti...
Bejah zaustio da kažem nešto aktuelno, kad me prekide telefon; boљe što ne dođoh do reči. Doktor zgrabi slušalicu; pogrešnu; nervozno se maši za drugi telefon; napregnuto slušaše dva-tri trena. Onda poskoči od radosti. Raširi ruke.
– Izabran sam! Dobro je, izabran sam; zasad ne u Savez kњiževnika, što sam očekivao, već za poslanika! Prekidamo lečeњe. Dobro, prekidamo prvu seansu. Čekaju me, čoče!
Ja se snuždih. Staњe mi se namah pogorša i izađoh iz bolnice.