Coactus feci

Obuze me namah puna nade vizija:
na početku bijah možda iskљučivo Ja.
Pa užurban ispisujem: da sam Mesija.


Ne osuši se tako sasvim ni mastilo,
kad um mi u smutњu uroni i bunilo
i poče sumњa gristi kao crv kroz drvo:
nešto preče nije li ipak bilo prvo?
U kidaњu tom san bješe me ophrvao.
No u javu me misao vrati veselija:
zajedno na početku bijasmo ti i ja.
Saznaњe to novo u srcu mom zasija.
Kad minu prosvjetљeњa ovog pobudni žar,
utonuh ponovo u slutњu, muku, košmar:
postaњe cijelo označismo dvoje nas zar?
Zadugo osta duša lomna, bolna, nijema
od dvojbe božanske, rasula, i dilema.
Ništa li, o prvotnije, važnije nema?
Sjetih se onda, bez novca ništa se ne da!
Žudimo za novcem, klaњa mu se odreda
božji svaki stvor; mladi, svaka glava sijeda
od zore do noći novcu se ispovijeda.
Misao obuze me silna, još smjelija –
nadahnućem krijepkim prosvijetli me Talija:
pare, ti i ja; pare ti i ja, Partija!
Moja sa spokojem duše ispisuje ruka
istinu jedinu, zrak vrhovnog nauka
krepostan koji kroza њedra љudska sija:
na početku bješe i još je Partija!

Оставите одговор