Beśede o Lelejskoj gori

Izjava o čestitosti

Ove zabiљeške su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjereњa o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.

Pročitao sam њegove romane, a još jednom Lelejsku goru i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovaњu. Skromnost ovog svjedočeњa, a ona postoji kao izraz poštovaњa piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti њihova stvarna protezaњa.

Čiji su pisci crnogorski kњiževnici?

Čitam Lelejsku goru štampanu 1962. godine. Ličnosti komuniciraju crnogorskim govorom. On nije samo dijalekatska osobenost. To su emancipovani zvuci koji se talasaju u rezervoaru crnogorske istorije, precizne metafore koje čuvaju vrijednosti predačke elokvencije. Sram bilo svakoga ko ovo poriče (boљe sa rastavnicom: po-riče). Nalazim na strani 163: Je li rana od prebola? Na drugom mjestu pisac upotrebљava odličan naš glagol ispametiti. Naišao sam u romanu na crnogorsko žensko ime Sokola. Za jednog gospodina pisac veli da je teškośen. Drugome su počađale oči. Zašto ne ići u susret ovom govoru? Nije riječ o arhaizmima već o vitalnim jezičkim čvorovima koji imaju svoje mjesto u modernom komuniciraњu današњih naraštaja u Crnoj Gori. Dosta ih je koji ne misle tako. Svi ih vidimo s obravnicama na leđima. U obravnicama su krupni draguљi crnogorske kulture. Malo oštrijim tonom reklo bi se da opažamo pokušaje šverca.

Pa, u obravnice su strpani Mihailo Lalić, Stjepan Mitrov Љubiša, Marko Miљanov, Њegoš... Kome nijesu ispale, nazire tamo i gusle Starca Milije. Nedavno smo čuli kroz odškrinuta vrata SANU da je Starac Milija iz Kragujevca!

Kad se Lelejska gora pojavi u prestižnom izboru srbijanskih romana, mi se ne љutimo. Kad jedan aforističar promoviše novo izdaњe Primjera čojstva i junaštva, on Miљanovog sina kuje u zvijezde srbijanskog neba. Pa neka, opet nema tu ništa za zlu voљu; naročito ne za profilatičke i dezinfekcione mjere. U čemu je palanačko lukavstvo aforističkog tipa? Kad se formira hodočasnička odabrana družina koja će tabanati od Lelejske gore do Zidanog mosta, kvislinškim stazama „slobode“, u koloni nedostojnih popova će biti i promoter aforističar kome ćemo dati kodno ime Nećković. Onaj isti koji je veličao sadržaj Markovih priča, pa prema tome i nezaobilazne rečenice o Crnogorcu Đuљi Jovanovom, paradigmi slobodarstva u Crnoj Gori.

Kako sad? Glatko odbijaњe Đuљe Jovanova, da bude predatorska perjanica, neugasivo je svijetlo u srpskoj kulturi, a predatorske perjanice iz Drugog svjetskog rata su mučenici u srpskoj tradiciji, je li to? Ovakvi paradoksi nas inspirišu da problem svojataњa crnogorskih autora i elemenata њihovog stvaralaštva shvatimi kao lako rješiv. Ako nosiš, nosi sve! Ako uzimaš selektivno, ovo hoću a ovo neću od Lalića i Miљanova, potpisuješ projekte sramnih manipulacija kukavičkim rukopisom spahije Pifagora Pifagoroviča Četokuckog iz Gogoљeve priče Kočije. Transakcija je ovako projektovana: objavićemo na sva zvona da Lalić pomiњe Nemaњu u Lelejskoj Gori (s.562), kako ne, ali ćemo predati zaboravu da je hodočašće predatorskim bogazama Lalić opisao umjetnički snažno u romanu Pramen tame. Reklamiraćemo načelnu moralnost vojvode Marka, ali ćemo nastojati da se stopi piščev vrhunski primjer crnogorske slobodarske etike. Tako funkcioniše „lukavstvo palanke“ (Z. Paković). Pitam: Kako bi se u Drugom svjetskom ratu ponio Đuљa Jovanov? Kako Vuk Mićunović? Pa, nesreće jedne, bili bi u partizanima. Ako ne možeš da podneseš tu prostu istinu, a ti diži ruke od literature Marka Miљanova i Mihaila Todorova; izričemo ti najtežu kaznu – da zanijemiš.

Markomiљanovska i њegoševska etika jeste trajno živa zato što ima svojstvo društvenog transpondera, koji prima pozitivne signale iz prošlosti i, dekodirajući ih u sadašњosti, već priprema њihovu emisiju za budućnost.

Naglasimo, prisvojiti djelo s namjerom da se prikrije i vremenom utuli bitno u њemu – jeste akt „hapšeњa“ djela procedurom smještaњa u edicije i enciklopedije. Ko tvrdo ukoriči u crvenu kožu i zlatotiskom opervazi kњigu on računa na vlasništvo intelektualne svojine. Svojina će se distribuirati parcijalno – kako posjednik, koji je „ovlašćeni“ tumač, odredi.

Isto, pojedinim lalićolozima i њegošolozima udjeљuju se doktorske titule, naučne diplome s prevashodnim ciљem da postanu akademski objašњivači baštine: ovo ćemo da prenaglasimo, ono šiљemo u zaborav. I da se marginalizuje kritička riječ laičkih čitalaca.

Perspektiva nije tako mračna. Mrčeњe ugaonika iz temeљa crnogorske kulture, paradoksalno, ruši se sam od sebe, iznutra: zbog kukavičluka da se pozajmљeno autentično upotrijebi.

Lalić je prevodљiv

Krajem aprila 1940. raspisala se Isidora Sekulić o Њegošu. Papir jedva izdržava stogove ushićeњa! Prvo da citiram nešto na planu generalnog pretjerivaњa: „Venac je grmen veliki izrastao iz maloga naroda, veličanstveno i svečano delo“. Onda slijedi dekonstrukcija pjesnikove ličnosti: „Rade je prvo bio visok i besmrtan duh, pa tek zatim umetnik“. Na kraju ovaj pamtљivi detaљ iz povorke raščlaњenih elemenata: „Umetnost uvek tako hodi za duhom“.

Isidora čita stih /Krv je љudska rana naopaka/ i jada se: „Taj stih propade u svim prevodima koje sam gledala“. I onda kad se ide tim putem po spjevu, naravno štikla zapne za iščevrљenu deseteračku tarabu /Neka bude borba neprestana!/ /Neka bude što biti ne može!/

„Ovaj posledњi stih, klasičnu našu komandu ponosa i prkosa, ni u jednom od razgledanih prevoda nisam našla reprodukovan sa mišićnom zanetošću koju joj Vladika dade“. (Ne kaže Pjesnik no Vladika – jer pjesnik uvek tako hodi za vladikom.)

Odbijaju me ove ideje začaranosti materњeg jezika. Pisao sam neđe prije deset godina, povodom prevoda Besudne zemљe Milovana Đilasa: Ako svaki prevod zvuči banalno, to jest pokazuje maњak „mišićne zanetosti“, biće da je i izvornik od prosječne mišićne vrste. Kњiževnica Isidora ne objavљuje pokušaj svog prevoda, na bilo kom od šest ili sedam konsultovanih jezika. Pročitani tuđi prevodi joj se ne sviđaju. Na granici ozlojeđenosti veli:

„I uvukoše se u prevode slabomoćni pomoćni glagoli uz glagol; i uvukoše se uslovni koњunktivi da razmekšaju tvrdi indikativ.“

Naučna i kњiževna djela treba prevoditi, u oba smjera. (Ona nemaju srećnu osobinu slikarstva, vajarstva i muzike: prijemčivost nevezanu za materњi jezik homo sapiensa.) Time se stvaraju preduslovi da se kulture susreću. Posle toga se mogu formirati univerzalni vrijednosni sudovi i time rangirati autorski doprinosi. Odličnu je misao imao pjesnik Stevan Raičković pošto je preveo Šekspirove sonete; rekao je, otprilike, da je time Šekspir postao i ovdašњi pisac. Kad sam nedavno učestvovao u prevođeњu Galilejevih Dijaloga i Ajnštajnovih radova, sjetio sam se ove anegdote: ako su rečena djela prevedena i eno ih na policama naših biblioteka, Galilej i Ajnštajn postaju domaći stvaraoci.

Na nedavnoj manifestaciji povodom sto godina od piščevog rođeњa, vidjeli smo u Spomen domu u Trepči na desetine prevoda Lalićevih romana na vodeće evropske jezike. Lalić je prevodљiv pisac. Istina je da se u prevodima proze ponešto od izvornog zvuka zagubi, ali generalno maњe nego u prevodima poezije (koja uvijek računa na muziku rečenice i ritam slogova). Ali da „rahitičavi pomoćni glagoli“ mogu sve da upropaste – to ne. Jer tako nešto liči na nagovještaj misaone pustoši djela. Teza o suštinskoj neprevodљivosti beletristike je opasna. Opasna je stoga što nas uvodi u izolacionizam palanačkog tvorčestva.

Poznat je i ubjedљiv primjer da se Edgar Alan Po može kod nas čarobno prevesti... Zbiљa, ona њegova zloslutna ptičurina vredi alan ipo i na našem jezičkom kantaru. Pasternak tek kako je prevodљiv; zato, gospodo, što je mučeњe malih bogaљa jednako monstruozno svuda na zemaљskom šaru. Jer su virovi uzburkane љudske duše svuda isti. Jer je nespokojstvo bilo kojeg čovjeka uvijek i naš, hemingvejevski nemir. Prevodљiv je i slovenački pjesnik Tomaž Šalamun, dobitnik Њegoševe nagrade 2013.

Mi treba stalno da se pribojavamo one oštre riječi koja se odnosi i na oblasti šire od pravnih sudova; mislim na upozoreњe sasvim prevodљivo na sve jezike: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. I još nešto: neka nam skromnost uvijek dopusti da shvatimo kako se ne može svaka istina ukalupiti u deseterac.

Hoću da kažem: crnogorski jezik nije samo idiomski i dijalektički konstrukt. To se osjeća i kroz prevodљivu rečenicu Mihaila Lalića koja je harmonična veza napisanog i kazanog.

Laureati, ovakvi i onakvi

Њegoševa nagrada je naša kulturna institucija. Ustanovљena je kao prestižno priznaњe u oblasti kњiževnosti jugoslovenskih naroda. Prvi lauerat Њegoševe nagrade bio je Mihailo Lalić. Tako je ta tradicija dobro počela. Lalićeve teme jesu prvorazredne њegoševske preokupacije. Požeљno je da je dobitnikovo djelo koherentno sa duhom nagrade.

Već je akt nagrađivaњa Dobrice Ćosića narušio tu koherenciju. Rođen u Drenovi, došao je sa velikim drenovakom u ruci po insignije sa Cetiњa. Zlovoљan, pokušava da adaptira Isidorin egzaltirani, idiomatski obojen pristup Њegoševoj deseteračkoj misli. Zato je već pred mikrofonom u paučini ideje „neka bude što biti ne može“. Naći će se kasnije u њegovim kњigama popalančeњe ovog sadržaja u vidu groteske „mi možemo i ono što ne možemo“. U skladu sa ovom besmislicom tekla je i њegova politikantska diverzija na Cetiњu, kad je upriličena svečanost u domaćinovoj kući. Vidio je sebe kao nacionalističkog kokota koji tom prilikom i na tom mjestu može da čeprљa po crnogorskoj istoriji i kulturi. Da je bila riječ o neopreznosti u izboru slavљenika viđelo se i kasnije, ne jednom. Navodimo nekoliko primjera:

„Zapadni se čovek dehristijanizovao, kao što se Crnogorac rasrbio (U tuđem veku, s.34).“ Ustanak 1941 partizan Ćosić je naveo kao primer „herojskih podviga“ protiv sebe (isto, s.37)! „Crna Gora: strahovito primitivna zemљa i neradan narod“ (isto, s.105). „U Drugom svetskom ratu bili smo oruđe Kominterne i Engleza“ (isto, s.301).

Takav zatrovani stil je nezamišљiv kod Lalića. Mi „strahovito primitivni“ dopustićemo sebi da uočimo: Ćosićeva rečenica da je „početak novog veka 1. januara 2000.“ obična je petparačka glupost neobrazovanog pudara. Oče naš srpske nacije, tekući milenijum je počeo 1. januara 2001. Sram te bilo, mislioče s drenovakom!

Postoje dva pola percepcije Њegoša. Ćosićevo kokoćeњe (arhetipiziraњe crnogorstva; Њegoš je iskazao taj arhetip; van zadatog arhetipa, Crnogorac se rascrnogorčuje) i Nikolaidisov stid (od navodnog antimuslimanstva). Za nas i jedno i drugo izgleda kao nepotrebna i štetna misija. Zato sam i govorio u Beranama ovako:

Petrifikaciji riječi poturica doprinijelo je površno a nerijetko jetko tumačeњe Gorskog vijencau kљuču dnevne politike. „U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da centralno Њegoševo djelo, Gorski vijenac, govori o istrazi poturica, čišćeњu Crne Gore od muslimana.“ Ovo je stav savremenog crnogorskog kњiževnika A. Nikolaidisa… Ovdje afirmišem upotrebu alternativnog pojma, predatorstvo; ima jedan slučajni smisaoni rukavac koji baš zgodno zvuči. Suština Њegoševog diskursa je slobodarstvo koje je antiteza predatorstvu; nije riječ o sukobu dva civilizacijska modela (od kojih je svaki po sebi legitiman). Tako i Lalić. Zasluga je ova dva autora što su na našim prostorima poetski snažno afirmisali moralno živu temu predatorstva. Predatorstvo je krupna kњiževna tema, vjerujem razumљiva i mnogim drugim narodima…

A pogledajmo kako piše kod samog Lalića, da dokumentujemo. Rečenica na strani 26 glasi: „Ne daju im ni soli da kupe, a zbog soli su se i prije љudi turčili.“ Na strani 198. imamo direktan stav: „- ako su Turke otjerali, zulume nijesu. Sad su drugi Turci i drukčije poturice – nema mira.“

Zanimљivo je ovđe pomiњaњe soli. Nijesam bio lijeњ pa sam u Lelejskoj gori detektovao ove stranice na kojima se pomiњe ucjeњivački kapacitet soli u okupatorovoj strategiji: 26, 55, 61, 74, 84, 111. Inat kao motiv pomenut je samo jedanput (s.518), so evo pet-šest puta. Porobљeni čovjek ne odlučuje niočemu na imaњu, moglo je da se izgubi i pravo na navodњavaњe (s.55). Da, postojala je i dozvola za zeљe (s.80).

Ne možemo, glupo je da otpišemo Њegoša zarad „mira u kući“. Između ostalog, to bi posledično značilo da je Lalić bio nekritičan kad je pristao da њegovo ime uđe u spisak dobitnika Њegoševe nagrade i to pod rednim brojem jedan. Pa, eno u Lelejskoj gori dva poglavљa imaju moto sa Њegoševim stihovima. Izbor tih stihova govori o autentičnom shvataњu smisla Gorskog vijenca. Lekcija koju drži Mihailo Lalić onima koji vrše dekonstrukciju fenomena Њegoš sredstvima unosnog nacionalizma/antinacionalizma je ova: Na početku se moraju razdvojiti državnik, pjesnik i vladika; ne može pjesnik da hodi za vladikom, a državnik za pjesnikom, ili obrnuto. Inače imamo papazjaniju i memorandume sa nemogućim zahtjevima. Moderni kњiževnik koji se upušta u tumačeњe kњiževnog djela na način političara u jeku izborne kampaњe – neka sebe zamisli sa dnevnikom u učionici na času materњeg jezika. Kњiževnost se ne čita bukvalno, moralo bi se đeci još s vrata poslati upozoreњe. Lalić jeste kњiževnik od nivoa.

Lado kao Sizif

Često se Lalićev lik Lado Tajović peњe iz rizičnih seoskih punktova uz livade, pa šumarcima i kroz omare, iz pitomine gore do kamenih visova; da bi prije ili kasnije spuštao se niz strmeni, klizavim bogazama, kroz klekovišta, opet do šљivњaka u selu. Pisac ima strpљeњa da detaљno priča o ovim usponima i spuštaњima, ali te slike u ponavљaњu i kod inteligentnog, ali nervoznog čitaoca hoće da izazovu dosadu. No utisak je da pisac pokušava da indukuje u čitaočevoj svijesti mit o Sizifu. To je tema koju ne treba preskočiti.

Lelejska gora je na mnogim stranicama stanište svijesti o besmislu i lokalitet „sizifovskih rabota“. U momentima kad je najviše Sizif, Lado prevrće u mislima i do granica „filozofije samoubistva“ (Kami). Tu se opstaje takođe kamijevski: „izdržati uprkos apsurdu“. Svakog trena može sve vrijedno ovog života (љubav prema Nedi, vizija pravične države...) propasti, ali čovjek ide od smrče do smrče, od pećine do pećine, њegujući nadu. Lalić tako komponuje radњu da se pouzdano zaobilazi stupica učeњa koje se zove kvietizam. Pa, mogli bismo Lelejsku goru nazivati i Sizifovo Brdo.

Lalićev Sizif, međutim, nije onaj koji je prikazan na čuvenoj Ticijanovoj slici. Prije bismo ga mogli povezati sa instalacijom u gradu Vroclavu. Umjetnik Tomaš Moček prikazuje ogromnu kamenu kuglu koju spreda gura jedan patuљak, dok sa suprotne strane, u pozi pomagača, opstruira zajednički posao jedan drugi patuљak. Ili sam bar tako razumio dinamiku њihovog odnosa, jer se savršeno uklapa u simboliku života učesnika u vihoru ratnih okupacionih dana u brdima Crne Gore.

Na više mjesta kњiževnik skreće pažњu čitaocu na sunčev disk koji je najprije na istočnoj strani neba, nalazimo ga potom iznad vrhova četinara; pri kraju dana, kad se zatvori luk dnevnog hoda, rumeni krug je na zapadnoj strani neba. Nije to lekcija iz astronomije, kako bi se dalo banalizovati, već asocijacija opet na Sizifa. Naime, jedna je od interpretacija tog mita upravo repetitivna nebeska igra: teret sunčeve kugle neko tegli sa istočnog horizonta do zenita, ali se užarena lopta tu ne zadržava no se istog trena strmoglavљuje prema zapadnom horizontu; sjutradan – isto. Tako, kad Lado prati iz dana u dan sunčev hod, čitalac doživљava tu opservaciju kao nešto dubљe od dnevne monotonije života, on je učesnik u poslu uzaludnosti i apsurda. Čitalac docrtava piščevom literarnom opisu opomiњuću antičku mitsku sliku.

Lalić računa na smislena oživљavaњa probranih asocijacija vezanih za kulturu uticajnih civilizacija; one jesu interakcije u viziji koje mogu da oplemene čitaočevu maštu. Možda, ovaj domet jeste i nedovoљno istražen teorijski aspekt kњiževnikovog umijeća.

Još da ilustrujemo, recimo da je nesporna i asocijacija na donkihotovsko ponašaњe glavnih junaka pripovijesti. Dok pratimo postupke pravičnog lutalice koji u selu štiti samohrane i ugrožene dame, pisac vaskrsava u čitaočevoj mašti i španske spisateљske tradicije, u tom broju posebno anamunovske. S druge strane, nije li Lado u dva ili tri svoja energična postupka inkarnacija onog pravičnika koji je obitavao u Šervudskoj šumi pored grada Notingema, a zvao se Robin Hud? Naposљetku, kad se Lado kupa u hladnom i modrom Limu, scena ima ritualni šmek, jeste jedna neočekivana ali prijatna asocijacija na biblijske motive.

Ratište i stratište

Tokom Drugog svjetskog rata proživio je Mihailo Lalić teške dane. Mesecima je bio utamničen u beogradskim zatvorima Glavњača i Ada Ciganlija. Potom je sužaњ u andrijevičkoj apsani, a ubrzo je ostavio svaku nadu, u danteovskom smislu riječi, pred četničkim krugom kolašinskog pakla. A kao њemački zarobљenik robijao je u Solunu. Proveo je dakle duge mjesece i godine, mnogo sekundi neizrecive neizvjesnosti, kad je u praskozorje svakog od tih mučnih dana mogao očekivati izvođeњe na egzekuciju.

Očito, nijesu mu nedostajala ona granična životna iskustva kad se ličnost suočava sa ništavilom; u kojem se kontaktu vrijednosni sudovi i životne norme mjere na kantaru neumoљive dame Justicije (nije čudo da se od zla љudskog sklonila na Nebo i eno je i dan-danas gdje nas gleda iz sazvežđa Virgo). U tom pogledu imao je Lalić životnu avanturu koja se može uporediti sa avanturom jednog Dostojevskog, koji se gledao oči u oči sa carskim streљačkim strojem. Ko preživi stratište ne postaje po automatizmu istaknuti intelektualac i kњiževnik, ali ko upisuje u svoju biografiju i takvu egzistencijalnu bizarnist, on je ne može sakriti u lavirintima svog stvaralaštva.

Ne mislim da je u poslijeratnom periodu prošao ijedan Lalićev dan a da nije, pišući, pomišљao u čudu slučajno preživjele jedinke, da se egzistencija rimuje sa esencija i to ne samo na poљu jezika. Dobili smo jednog ćutљivog, suzdržanog, smirenog, čestitog i radinog pisca.

Romani Mihaila Lalića strukturirani su kao „skup događaja“. Ne vidimo u њima povorku spoљašњih istina koje su došle, odnekud sa strane, da se ovaplote u čitaočevoj imaginaciji. Roman ima radњu, nešto se čini i tek potom se inkubira životna filozofija. Promišљaњe o boљem svijetu istinski počiњe na poligonu crnogorskih planina, te su visoravni istorijski poligoni; tu, na terenu se gomila životno iskustvo konkretnog čovjeka. Ima Lalićevih čitalaca koji za radni sto sijedaju s predrasudom da saznaju „kako se kalio čelik“. Onda se neugodno vrpoљe kad otkriju maњak ideologiziranog štiva. Kako sad? Zar na Lelejsku goru ne stižu direktive iz hotela Luks u Moskvi? Ne stižu. Lalićevi junaci su obični љudi sa sopstvenim uvjereњima koja se formiraju posle onoga što im se dnevno događa. Oni dakako nijesu pustiњaci, pojavљuju se tu i prvaci partijskih ćelija; koji imaju svoje maњe ili više apstraktne političke stavove i životne vizije ali su nerijetko i izloženi ironiziraњu baš sa platforme raskoraka sa zahtjevima dnevne egzistencije pojedinca. Autentično je ponajprije ono što je aktuelno od svitaњa do zalatka i još više od zalatka do svanuća. Kao po receptu Serena Kjerkegora, gerilac Tajović se trudi da živi strasno i iskreno – tu je kљuč њegove jedinosti.

Užasna snaga očiglednosti

Naše je da napravimo napor da zamislimo prve dane posle monstruozne klanice u Drugom svjetskom ratu. Sartr je tada pisao: „Egzistencijalizam je pokušaj da se izvuku sve posledice s pozicije doslednog ateizma“. Egzistencija prethodi esenciji. Ovo mora da se dopalo još mladom Laliću! On je početkom pedesetih godina u Francuskoj, na izvoru nove љevičarske filozofije. Pojedinac nema pravo ni mogućnost da se uspavљuje i uљuљkuje; on je do guše u realnom svijetu, u lokalnom prostorvremenu i ostaje mu lična akcija kao stvarna alternativa. Ladovo bivstvovaњe na Lelejskoj gori živa je ilustracija ovih piščevih utisaka. Lado ima svoju egzistenciju, o kojoj promišљa odgovorno (sopstveno), on ima porodično zgarište u selu, snahu koja antičkom snagom podiže dijete, љubљenu ženu u katunu; a potom, jeste i to, on je dijelom „ideologizirana čestica“ jednog pokreta. Svi mi imamo stvarni život, iznutra; drugi vide naš život, spoљa.

Podvižnici na Lelejskoj gori imaju svoju egzistenciju. Čitalac tek poslije њe vidi filozofiju bivstvovaњa… Pa, u romanu se više pomiњe nesnosna šuga glavnog lika (već na strani 8) nego doktrina Leњinovog komunizma.

Svakako, Tajovića prvo vidimo da djeluje. Iz њegovih radњi, akcija, prepoznajemo њegov љevičarski impuls. Taj stav nije ad hoc deklarativan. Ličnost je odgovorna za svoje postupke, iz te individualne odluke izvire etika živљeњa. Kad je Tajović surov, pisac taj akt ne vidi kao jednoznačan ishod jednog posebnog genetskog sklopa. Realnost Ladove egzistencije diktira ponašaњe, a ne predodređenosti љudske prirode. Junak profiliše samog sebe potrebom egzistencijalne akcije i odgovornim izborom mogućnosti. Kad se sveti, kad ubija, kad preuzima sud u svoje ruke, Tajović je u ishodu lišen kajaњa, stida ili krivice pred partijom – jer motivi nijesu a priori ideološki. On suštinski nije ni loš ni zao, već su ti atributi a posteriorni sudovi o onome što je on izabrao da je nužna akcija.

Lalić onoliko puta uvodi svoje junake u životni apsurd. Svojom desnom nogom Tajović pokušava da ne upadne u moralnu kљusu koja se najčešće šablonizuje kroz stav da se „rđave stvari ne događaju dobrim љudima“. Svojom lijevom nogom on pokušava da zaobiđe i drugu etičku stupicu vidљivu u lakonskoj izjavi da je „svijet nefer“. On razrešava te dileme uglavnom sartrovski: odlučujem da živim apsurdni život, ali ne nasumce kao tetrijeb već kao svjesno biće koje odgovorno izabira.

U borbi za oslobođeњe od okupatora, gerilci su se ratne 1942. godine odlučili da lokalno djeluju u crnogorskim brdima, da pomognu nadaњa stanovništa, kroz opasnost svog prisustva i dnevni pogibeљ. Jer, Sartrov prijateљ Kami kaže na jednom mjestu u romanu Kuga (strana 150) „Očiglednost ima u sebi užasnu snagu koja najzad sve pobjeđuje“. Tamo ćemo naći i ovaj uzvik (s.195): „Braćo moja, treba biti onaj koji ostaje.“ Kod nas, kao i u Francuskoj.

Sa svojim slikama strahova i jeza, sa epidemijama dešperantnosti, sa krizama rezonovaњa, sa cunamijima nadaњa – da, možda je Lalić blizu titule Vasojevićki Sartr.

Izjava o čestitosti

Ove zabiљeške su nastale kao potreba da iznesem svoja čitalačka uvjereњa o Mihailu Laliću, crnogorskom piscu. Prvi sud koji mi je odavno u pameti glasio je: evo čestitog siročeta iz Trepče koje je obogatilo našu kulturu – pa neka tako i ostane.

Pročitao sam њegove romane, a još jednom Lelejsku goru, i svjedočim o piščevoj nadarenosti, modernosti, pismenosti i obrazovaњu. Skromnost ovog svjedočeњa, a ona postoji kao izraz poštovaњa piščevog lika, ne može osporiti ove epitete, možda može dijelom zamagliti њihova stvarna protezaњa.

Umjetnost faktografije

Kod Kamija, može se naći i ovakva programska rečenica (Kuga, s.157): „Pripovjedač nije htio skoro ništa da mijeњa radi umjetničkih efekata, izuzev kad je u pitaњu bila osnovna potreba da pričaњe bude donekle povezano.“

Moglo bi se, sa neznatnim pretjerivaњem, reći da je ovaj stvaralački kredo preuzeo i Mihailo Lalić. On je smjesta spreman da žrtvuje makar i izazovnu maštu dobroj faktografiji. Ali zbiљa, koncentrisan je i vješt u umjetničkom povezivaњu, u sekvenciraњu istinitih događaja. U ovoj vrsti proze, i u onom vremenu, mnogi su pisci upadali u zamku insistiraњa. Moj je utisak da kod Lalića postoji prava mjera insistiraњa. Kao što se zna, tada je riječ o dobrom ukusu. Na primjer:

Kad u Pramenu tame pratimo kloparaњe voza duž tek oslobođene Zemљe, kloparaњe voza sa љudskim škartom iz ratnih meteža, u jednom momentu konvoj klizi pored grobљa bačenog, oštećenog, polomљenog, zarđalog okupatorovog ofanzivnog oružja. Prva čiњenica transportujuće gomile poraženih dvonožaca, i druga čiњenica grmade rashodovane gvožđurije koja je koliko juče sijala smrt na bojištima i na stratištima, u suočavaњu i mimohodu, povezuje pisac vješto, umjetnički suvislo, kroz atmosferu iznenadnog susreta dva otpada – krvavih ruku i osramoćenog baruta u oružju.

Opise prirode daje Lalić izdašno, kao važan elemenat faktografije. Čovek je tamo čovjek svog okružeњa, i pisac nam počesto olakšava da simbolikom zeca u skoku, umornog preleta vrane, bjelasaњa ribe u brzaku, nepomične stijene na vjetru, zagonetne pećine, magle preko brda, kiše u klancu, nagorelog paњa, posječene bukve – lakše prodremo u dušu i emocije homo sapijensa. Stvarno, opisi krša, niskog oblaka i nagle susњežice na „orkanskim visovima“ Lelejske gore ne ustupa zar klasičnim opisima iz pera jedne Emilije Bronte. Posebno su dojmљivi detaљi:

Mazge u Crnoj Gori. Uspješna parabola! Nije da su u našim brdima one nepoznata specija, ali ne u koloni, i u tolikom broju, i u konteksu s puškama „talijankama“ i lakim brdskim topovima. Dakle, evo na stranicama Lalićeve proze mazge kao ratna faktografija. Simbol odurnih uљeza, inkarnacija nepozvanog gosta. Ne talijanski soldat, već talijanska mazga, koja svojom snagom, vučnom silom, izdržљivošću, i uz sve to beslovesnošću, boљe svjedoči o apsurdu okupacionog egzorcizma.

Te mazge su bile natovarene; nosile su, uz oružje, џakove namirnica: makarone, brašno, so, šećer – sve ono što je bilo i ucjeњivački potencijal fašističke tajne policije (OVRA). Tako, da se postavi solidna SOVRA, omogućavala je OVRA. Ova baš napadna, i fina u svojoj informativnosti, rima, nameće se čitaocu, ali je oprezni pisac eksplicitno ne pomiњe.

A iz porodičnih faktografija znamo o raskalašnosti talijanskih okupatora; o potjerama za kokoškama koje rakoљe, o hajkama na neoprezne i zabezeknute mačke, o istrebљivaњu odomaćenih žaba kreketuša, pa i zmija – kao o mentalnoj slici fašističkih intrudera. U mojim sjećaњima postoji detaљ roditeљske priče: Imali smo u strani iznad kuće u Budimљi rasnu krušku kaličanku, koja sazrijeva već u avgustu. Talijanska patrola, sa svojom kokošarskom vizijom okupatorske uloge, u prolazu trese drvo i odnosi plodove ispred golotrbe đece tih gladnih dana četrdeset druge.

Љevičar u đetetu

Vrijeme Prvog svjetskog rata su Lalićeve predškolske godine. Majka Stana Bajić ga je podizala „u zlo doba i godine gladne“. (Te naše crnogorske majke, izmučene golemom nemaštinom, jele su ono što od oskudnog obroka ispred gladne đece i čeљadi preostane.) Pala je Stana u posteљu, sa groznicom, pogledala u plafonsku čakmu, kroz prozor niz trepačku luku, pogledala u svog sina, zaњihala se u nesvijest i oprostila se od svijeta. Otac Todor ubrzo je umro, od Kamijeve bolesti – tuberkuloze. Tako se pojavilo još jedno siroče u Crnoj Gori. Ovo je ipak bilo naročito Siroče, koje će ubrzo obogatiti crnogorsku kulturu. Podigla ga je maćeha Jaglika. Sad molim da budete uviđavni povodom sљedeće digresije:

Jaglika (primula officinalis) je radosni cvijet ranog proleća na prisojnim stranama naših pobrđa. Postoji sasvim prirodno izvedeno crnogorsko žensko ime Jaglika. Danas je ono igleda rijetko. Htjeli smo Mirjana i ja da kćerku nazovemo Jaglika i tako poboљšamo ovu ugroženu statistiku. Tome se suprostavila Mirjanina majka Milica, iznoseći neoboriv argument: znala je jednu Jagliku kojoj se desila strašna tragedija u porodici, tako i tako je bilo. Danas, dakle, imamo kćerku Milenu, farmaceuta, kojom se jednako ponosimo kao da je Jaglika. Jednom sam prehladio grlo, jedva sam govorio; kćerka je poručila: treba da piješ čaj od jaglike!

Kad se ovom dodaju kњiževnikova rana i kasnija gladovaњa, robovaњa i bolovaњa, dobija se slika jednog životnog okružeњa sa egzistencijalnim patњama koja je nagiњala ka lijevoj dispoziciji. Ali kao što obično biva, jedan sitan detaљ može ponekad da govori više nego krupni načelni uvidi. U staračkim zapisima Epistole seniles, na strani 55, ima nešto upečatљivo. Pisac se sjeća sa kojom je averzijom gledao veterinarske intervencije na domaćim životiњama. To moramo da opišemo:

Brkati seoski konzilijum bi uhvatio sviњče, dok se ono svom snagom opiralo i kvičalo da se čulo do na dno sela. Glava konzilijuma sad radi nešto monstruozno: stavљa brњušku; rilicu nesrećne životiњu probode parčetom žice, iglom u stvari, i žicu na kriju savije u krug, napravi kao neku zakučaљku. I to je sve. Ako bi sviњa pokušala da riљa oko kuće, brњuška bi ju povređivala. Svoreњe je zanavijek osjećalo apsurd svog života: stvoreno je da riљa, a riљati ne može.

Ta bezobzirna eksploatacija drugog „božjeg stvora“ frapirala je dječaka koji je iz prikrajka, iza koša, posmatrao rad Konzilijuma. Utisak je bio tako snažan da ga se on gnuša u danima sunovrata svog života. I sam se sjećam sličnih događaja iz Budimљe. Naš nadriveterinar koji je stavљao brњuške i vršio kastracije (škopљeњe) krmadi zvao se Maџgaљ.

Kao i sve drugo, i instinkt socijalne pravde ima izgleda svoje veće i maњe, i značajnije i minornije, i vidљive i nevidљive podsticaje.

Pas kao emancipovani vuk

Kod zabrinutih intelektualaca danas je u fokusu pažњe razorno bujaњe etnonacionalizma. Tu pojavu uočavamo u svakoj samodefinisanoj grupi u kojoj članovi grupe veličaju do nebesa navodno izuzetne, skoro svetačke osobine svoje grupe. (Jedan pjeva u Lelejskoj gori, s 150: „Vasov rod je jedrog zdravљa, lijepijeh crta lica, on je ponos raške zemљe, i kitna joj perjanica“) U takvom kolektivu, naravno, svaki pojedinac ima oreol izuzetnosti. Takva skupina ima svoje granice, međe. To nijesu obične granice, već moraju biti demarkacione linije između dobra i zla: zlo je uvijek spoљa. Da se ne otkrije unutrašњa laž, granica mora da isijava mržњu prema Izvaњcu.

U grupi, čoporu je neophodno њegovaњe straha. Uz osećaњe straha, naime, mišљeњe je iracionalno, a jedino iracionalnost može biti podloga za њegovaњe lažnog samopoštovaњa u palanačkom izolacionizmu. Zbog toga je Lalićeva literatura relevantna za razumijevaњe plemenskih mehanizama etnonacionalizma. Pogledajmo ovaj primjer (Lelejska Gora, s.164): „Љudi s bradama pomiњu Marka Kraљevića – jer i on je, kao oni, bio turska pridvorica, ali to mu nije smetalo da postaњe srpska perjanica. Ni њima, dakle, neće smetati. Je li neko lanuo da će smetati?... Nije niko. … I boљe da nije. Nek se ni u buduće ne usudi, jer bi ga to glave stalo, jer i kњez Miloš je vodio politiku i prodavao vojvode pašama i glavu Crnog Đorđa poslao sultanu, a baš to mu je pomoglo da uredi Srbiju…“

Etnonacionalisti imaju dva magistralna pravca postupaњa sa Lalićem. Prvi je: uvesti koliko god je moguće više elemenata њegovog djela u etnonacionalistički zabran. Drugi je: sve što nije moguće konfinirati treba sistematski predavati zaboravu. Evo šta kaže istoričar Todor Kulić: „Za sjećaњe je najvažnije ovo što se prećutkuje. U regionu skoro i da nema negativnog pamćeњa vlastitih џelata. Zaboravљaju se. Pamte se uglavnom vlastite žrtve. Pravo sjećaњe još uvek je u nas stranputica na kojoj ne srećete nikoga. Iako negativno pamćeњe svedoči o dobrom ukusu kulture sećaњa, ono jeste i sila koja odbija da se svidi. Dopadљivo sećaњe je ono drugo koje je prenaseљeno vlastitim žrtvama. To je iskrivљena optika, razroko gledaњe, ali je i privlačno jezgro svakog etnonacionalizma jer moralistički pravda odštetu i osvetu.“

O kulturi sjećaњa napisao je Lalić onoliko. Mnoge teme koje su naše novine tobož otkrivale devedesetih, i do današњeg dana, nalaze se jasno ispričane kod Lalića (komitske epizode, nasiљa nad crnogorstvom, masakri rodoљubivih partizanskih ustanika, most na Foči, nasiљe nad crnogorskom kapom i sl). Pisac nije imao višak iluzija; znao je da je teško iskorijeniti spregu etnonacionalizma i etnofiletizma. Ali riječ je o nastojaњu da se od vuka napravi pas – makar to i makar toliko (metafora T. Kuљića).

Kletva po crnogorski

Ne možemo beśediti o crnogorskom govoru a da prešutimo kletve. To Lalić zna i evo da citiramo po kњiževnikovom izboru:

„Dabogda vam nesrećan bio taj rat što ste ga započeli u zao čas za vaše glave! Mora da vam bude nesrećan kad ne znate ni šta ste započeli. Rat i pљačka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite – dabogda vam se meso s kostima rastavљalo! Ostadoše mi kљusad bosa, ne date čovjeku ni potkov da uzme – daće jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!...“ (s.37)

Šopenhauerov uvid, još jednom

U Beranama sam rekao, Lalićev običaj da misli i piše u brdima, na katunima, među borovima, na visovima, osamљen i u tišini, uz bruj vjetra, dubљe sam pojmio tek kasnije kad sam kod mladog Šopenhauera pročitao: „Smatram da pogled koji se pruža sa visoke planine neverovatno doprinosi šireњu ideja… svi mali objekti iščezavaju, a samo ono veliko zadržava oblik“.

Sad bih ovom dodao i citat iz Lelejske gore, sa strane 363:

„Pa i ovi naši rusvaji s urnebesima i mržњama – pomaњi bi izgledali kad bi se pogledali s nekog većeg brda ili iz nekog drugog vremena.“

Brđanski bluz

U svijetu je poznat, rado slušan bluz, muzička forma s kraja devetnaestog vijeka na jugu Amerike. Te pjesme, ti songovi, pričaju nam o mukama potlačenih љudi bez posla i obeznađenih u poslu, o nevoљama u prostom puku, prostim pričaju stihovima s potresnom muzičkom podlogom. Imamo taj snažni socijalni momenat u bluzu, ali i više od toga, tu su prateće divne slike iz prirode i duboka duševna staњa siromašnih i skrajnutih pojedinaca. Da navedem primjer uzet iz St. Louis Blues:

 I hate to see the evening sun go down,
Yes, I hate to see that evening sun go down
'Cause it makes me think I'm on my last go 'round

Ovog sam se sjetio kad sam kod Lalića čitao pasus: „Tužna misao navede ga da zapjeva tužnu pjesmu: Nema zore, nema dana, nema pisma od dragana“ (s.508). Ne znam šta nas je spriječilo da ne stignemo i mi da šire afirmišemo žanr brđanski bluz, jer evo evidentno trebalo je još samo ponoviti, jeste, nema zore, nema dana, nema pisma od dragana i da se približimo i formom klasičnom bluzu; elegija je već tu, ona natapa crnogorsku momačku i đevojačku pjesmu inače. Postoje livadske biљke u katunu, kao kaćun. Postoje elegični zvukovi po livadi, evo citata od našeg pisca:

„Izgubљeni odjek pjesme Oj živote… to je neko neznan pjeva davno, tamno, u daљini s one strane, glasom što ga više nema – Oj živote, oj livado, oj livado puna meda, puna meda i čemera… što si mene, oj livado, oj livado čemerikom, čemerikom zadojila i pelimom othranila?...“

Ovome treba dodati jeseњu pjesma u dvoglasu: Brzo l moja mladost minu, kao magla uz planinu. A već smo pomenuli: „Je li rana od prebola, Lado, Lado“.

Nikad nije kasno, možda se večeras u nekoj Trepči rodilo dijete koje će u nepoznatom modernom ritmu, instrumentima i glasom, od ovih stihova napraviti brđanski bluz crnogorske kulture.

Obnavљaњe lekcije

Kad sam u stranstvovaњu počiњao da zaboravљam neke crnogorske riječi, idiome i sintagme, kod Lalića sam mogao da osvježim memoriju. Evo nekih odlomaka pogodnih za takvu edukaciju:

„Sto hiљada lira dobije ko ga ubije, a predeset ko ga prosoči.“ On progovori. „Glas mu je nejednak, na precmiљke i preskamuke.“ Iznenada „grunu puška“.

Sjede na busen trave. Othuknu; „počađale mu oči“. Čuje zvonki zvuk metala, „neki od њih otkiva kosu“. „Iz torbe je izvukao trijesku luča.“

U planini se lako zaluta. Ovđe šikљa jelar, na koju treba stranu? Najzad „prepoznadosmo prodo“. Biramo prostrto, „ne poznaju se tragovi po šuškoru“. Pored staze vidimo „pseće grožđe od kojeg smo nekada pravili mastilo.“

Umoran i zabrinut čovjek „vuče se preko izbrežina“, kroz „smrekove grane“, doљe mu je „starevina“. Nije dolazio odavno, ni „lani ni predlani“.

Savremene tehnologije u građevinarstvu su takve da kad prelazimo rijeku slabo uočavamo da smo na mostu. To nije tako kad se hoda Ćuprijom na Drini. U Crnoj Gori znali smo za improvizovane mostove preko divљih brzaka. Nekad je most bilo jedno jedino stablo postavљeno s obale na obalu. Trebalo je kuraži i vještine da se ide tim mostom kad su proљećne i jeseњe povodњe. Lalić piše: „Mostim po њenom vitkom stablu“.

Malo poslije zalatka sunca idu goveda i ovce sa ispaše, idu dviske i junice, lagano, puteљkom preko pristranka s rijetkim drvećem, kroz hrastovu šumu s listosjecima, najzad kroz šљivњake; gazdarica čeka „da prijavi stoku“.

Najboљe kod Andrića, možemo naći potresno lijepe opise naglog izrastaњa đevojčica u prvoklasne љepotice kasabe, i još strmoglavije rano propadaњe udatih žena. Kod Lalića čitamo: „žena šљune čim se uda“.

Planinareći, nagledali smo se veličanstvenih vidika Crne Gore. Postoje izuzetna mjesta sa kojih je pogled baš neponovљiv, to se mjesto zove pomolak. Na primjer: „pomolak s kojeg se vidi razgranat Lim“. Sad, može se reći vidikovac, ali je suviše plitko, turistički nebrižљivo; može se reći osmatračnica, ali je termin nesnosno militarizovan. Kako je krenulo, ako ne rehabilitujemo pomolak, uskoro će svi pričati – idemo na vju.

Sirotiњi je i flaša nekad bivala skupa i teško dostupna; flaša od stakla, plastike nije onda bilo. A zapušač je prosto morao da bude proizvod domaće radinosti. Otuda „zapušač od oklasine“. Oklasina je u mojoj Budimљi još i tala.

Lijepe slike u cigloj rečenici

Onaj nedostojni nosilac Њegoševe nagrade često piše rogobatno. To su davno uočili mnogi, pomenimo samo dva kompetentna analizatora – S. Slapšak i M. Kovač. Evo jednog nasumičnog primjera: Ćosić ostavљa u kњigama i ovakav lingvistički čičak: „ovog proleća budućnost imaju samo drveće i biљke“. Laliću zacijelo ne može da se desi da „budućnost imaju drveće“. Mrziteљ Crne Gore, koja je davalac nagrade, piše i ovako: „Sada, posle napada na Ameriku Osame bin Ladena…“ Ko napada Ameriku? I je li Amerika Osamina? Takvog jezičkog hramaњa nema kod Lalića. Onda još i ovako piše Ćosić: „Ali, ne postoji ni jedan dokaz da bi čovek bio srećniji da nije ugrizao jabuku u Edemskom vrtu.“ Lalić bi se prije vratio u četnički zatvor nego što bi napisao „ugristi jabuku“ u ovom kontekstu. Lalićeva rečenica je po pravilu bremenita љepotom i isijava istinske umjetničke iskre. Moramo to da dokumentujemo.

Naslov poglavљa na strani 16 glasi: Katun jablan s česmom i đevojkom. I katun, i jablan, i česma, i đevojka u jednom sjajnom prizoru. Sama divota u grudima čitaoca, ali i potajna slutњa i nespokoj – predosjećaj koji će se obistiniti. U domenu likovnom: dostojno kičice Van Goga.

Na drugom mjestu čitamo: „Mora da se ide i kad se ne zna kud.“ Vaistinu takvu dinamiku osjećamo na svim raskrsnicama, a nije im mali broj. Posebno, ako igrate šah, ovaj sud ćete zapamtiti, poželite da se pozicija okameni, ali se potez mora odigrati.

Evo jedne rečenice koja može da opstane kao zaokružena pjesma: „Naokolo / muklo / i sporo / talasaњe / planina / i vječnosti/.“ Priložimo bez komentara nekoliko sličnih rečenica:

  •  „Hvali se pećinama kao da ih je sam napravio.“
  • „Pustara liči na trbuh gole žene kako ga crtaju francuski slikari.“
  • „U daљini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skameњena, sad je odnekud i treći izrastao.“
  • „Crn je, sam je, možda je on minotaur u prodolima Lelejske gore.“
  • „Ima jabuka petrovača što miriše na dječaštvo.“
  • „Ostavili staru Anđu da od žalosti sama svisne.“
  • „Nema nikog da mi kaže jesam li lud i koliko.“
  • „To je ona sitna pakost što i najmirnije može da razdraži.“
  • „Skojevski osvetnici s pištoљima protrče ulicom Zmaja od Noćaja.“

A jednu bolnu, sažetu i sažeženu sliku ću da izdvojim: „Spustio bih se noću do Međe – da pogledam duvarinu stare kuće Tajovića; da pogledam je li trava izrasla na ogњištu đe je Džana spremala priganice za praznike…“.

Ne plavetno, i ne crveno

Nije kratak spisak onoga što se Crnogorcima branilo kroz vremena. Te ne slobodu, te ne nezavisnost, te ne mauzolej, te ne televiziju, te ne dnevne novine, te ne univerzitet, te ne azbuku, te ne fonem, te ne grafem… Dotle je došlo da se stiglo: ne plavetna boja! I ne crvena boja! Kad neko nešto neće, neće on to na sto načina.

A plavetno je boja vedrog neba. Đe? Povrh Koma i nad Lovćenom. A crveno je boja krvi prolivene za slobodu. Kad i đe? Vazda, od Vučjeg Dola do Jasikovca.

U hajci, jednoj od hajki, na Lada u Lelejskoj gori, ori se četnička pjesma „Nema više i ne smije, crven barjak da se vije“.

Poslije crnogorskih izbora u prvoj deceniji trećeg milenijuma shvatili smo da ova ostrašćenost protiv crvenila u našoj postojbini nije samo antikomunistička.

Metal orikalk

Izdvajamo poglavљe koje počiњe na strani 190: Atlantida nije potonula.

Atlantida je mitsko ostrvo iza Heraklovih stubova (Gibraltar, Atlantski okean). Bogovi su se jednom sporili čije je što na Zemљi. Posejdonu je prilikom diobe pripala Atlantida. Ostrvo božanske љepote, gdje su ubirane dvije žetve godišњe. No, zbog rastuće moralne izopačenosti, Zevs je kaznio obijesne žiteљe; Atlantida je potonula u kataklizmi.

Lalić koristi ovu legendu da u њoj prepozna cikluse vlasti i talase sile koje s vremena na vrijeme potapaju poražene narode i predjele, do istrebљeњa. Donosim dio dijaloga Lada Tajovića sa inžiњerom Dragom Nečekićem:

 Da nijesi otkrio nešto krupno?
Mislim da jesam: Atlantida nije potonula.
Pa đe je, kad nije?
Razorili su je suśedi – opљačkali, sve potukli i rasćerali.
To je nova pretpostavka, odgovara vremenu.
Odgovara prirodi љudskoj, zato vjerujem da je tačna…

Ovo crnogorski pisac Lalić piše pedeset i neke. Tridesetak godina kasnije imaće za temu Atlantide golem interes jedan drugi crnogorski pisac (Pekić). Simbolika Atlantide kao da je posebno privučena istorijskim magnetizmom Crne Gore?

Kao fizičara, liječak me interesuje detaљ da su srećni i imućni Posejdonovi potomci, na Antlantidi, imali, pored namirnica, nebrojenog blaga i rudnog bogatstva – jednu rijetkost: metal ORIKALK. On se isticao osobinom da je sijao kao vatra. Ne znam, ali lijepo zvuči, da je asocijativni Lalić viđao majdane orikalka na obroncima Vasojevića, u planinskim sutonima pred Prvi maj?

Zakљučak

Djelo Mihaila Lalića uspješno se shvata u kontekstu tema evropske kulture dvadesetog vijeka. Samim tim ovo djelo se locira univerzalnim koordinatama literarnih vrijednosnih sudova, i dobro mu je zbog toga.

Stvaralačka i etička pozicija Mihaila Lalića neugrožena je.

Napomena: Ovo predavaњe je održano u oktobru 2015. godine na Fakultetu.

Оставите одговор