100 godina od rođeњa Mihaila Lalića

1. Susret
S Mihailom Lalićem sam samo jednom sjedio, u zanimљivom društvu, za istim stolom. Bilo je to u andrijevičkim „Komovima“, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka.

Bijaše čuo da imam u svojoj biografiji, prije tridesete, neke, nazovimo ih tako, vrijedne rezultate. Zato je komentarisao, tobož u ozbiљnoj formi pitaњa: „A šta ćeš poslije, kad se život oduži?“. Ovaj kompliment mi je onda prijao, ali se odgovoriti nije imalo šta, budućnost je neprozirna. Sad, kad se ona skoro sasvim preselila u prošlost, odgovor se, zahvaљujući Internetu, može i pročitati. Isto, ni ovaj kњiževnik, tada već ovjenčan slavom, nije stao tog љeta: dosta pamtљive proze izlazilo je ispod њegove olovke sve do zadњeg časa. Mene što se tiče, nedokučivo mi je bilo da ću uvrstiti i ove redke o њemu, između prošlih i budućih članaka iz fizike. Eto, dogodilo se. Dani odlaze, svuda i svakome; tok vremena sve nas baca u očajaњe; eno je bespokojan i pastir dok bez žurbe posmatra mlaz hladne vode koji se sliva u krbљu česme na Margariti, visoko u planini pored Koma.

Mihailo Lalić

2. Česma Margarita
Nazdravљajući, neko je za stolom citirao onaj gospodstveni rodoљubivi narodni stih umetnut u jedan Mihailov roman ([1] s.275) - Jesi l' pio vode s Margarite? (Narodnih strofa ima dosta na stranicama Mihailovih romana; ponekad mi se čini da su funkcionalne kao ona kola u Gorskom vijencu.) Pisac se radoznalo, diskretno nasmijao i rekao: „Nikad nijesam bio na toj livadi.“ Bili smo lakonogi tih godina i s jednom maњom planinarskom družinom slikali se kod česme Margarite, bio je treći avgust i sabor na Jelića Platnu. Poslao sam fotografiju Mihailu. Ubrzo je stigao odgovor iz Igala; zahvaљivao se i pozdravљao. Dugo sam s pažњom, donekle očarano gledao čitki rukopis na otvorenoj poštanskoj dopisnici. Ta uredna slova pisana bez žurbe zašiљenom grafitnom olovkom. Za navijek sam posle tog iskustva navukao mrzost na škrabaњe, videći ga kao porok nebrižљivih љudi. Takvih je dosta među nama, uspavљuje nas arija livada i omara.

3. Šopenhauerov uvid
U stvari, Lalić se pridružio našem stolu sa zakašњeњem. Pješačio je niz planinu, a tamo vrijeme ide drugim tempom. Reče da ga je omamila „arija“, i to ne prvi put i ne samo њega: to je „ono u vazduhu“ od čega smo do zla boga u Crnoj Gori lažљivi, a tek ponekad dovitљivi i maštoviti. Taj њegov običaj da misli i piše u brdima, na katunima, među borovima, na visovima, osamљen i u tišini, uz bruj vjetra, dubљe sam pojmio tek kasnije kad sam kod mladog Šopenhauera pročitao: „Smatram da pogled koji se pruža sa visoke planine neverovatno doprinosi šireњu ideja… svi mali objekti iščezavaju, a samo ono veliko zadržava oblik“.

4. Patњa i literatura
A ono veliko, u Lalićevoj perspektivi, bile su prije svega ideje slobodarstva, praćene neizbježnim patњama koje su љudi u Trepči, i svuda po Crnoj Gori, podnijeli. Prirodno je bilo da iza herojskog trpљeњa i junačkog otpora ostane i bogatstvo u kulturi; ono se taloži i iz proze Mihaila Lalića. To nasleđe jeste istorijska satisfakcija za nas u Crnoj Gori, ali i šire, za prostor Jugoslavije. Jer, pogledajmo jednostavna fakta:

Mihailo Todorov Lalić rođen je početkom Prvog svjetskog rata. Imao je četiri godine kad je pao u komu izazvanu španskom groznicom. Preživio je košmar i vidio da je „majka sasvim nestala sa svijeta“. Ni države Crne Gore nije više bilo, a rodila se Jugoslavija. Sa sedam godina je siroče: umire i otac, mučenik u austrougarskim kazamatima. Jedva je Mihailo živu glavu iznio iz zatvora i logora prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Umro je početkom trećeg rata u svom vijeku, kad su neki i nekako ubili i Jugoslaviju. Živio je Lalić koliko i Jugoslavija. Time ga shvatamo i kao jugoslovenskog kњiževnika.

5. Što nam niko neće uzet
Napisao je na hiљade stranica dobre proze, desetak romana, inkubiranih u Trepči, otfrklih u Crnoj Gori, prihvaćenih u Beogradu i Jugoslaviji, i koji su se prelili dijelom i na evropsko okružeњe. To smo pročitali i jasno nam je: Lalić piše o moralnim dilemama suočavaњa Crnogoraca s okupacionim mrakom u kojem vrebaju lokalni predatori. Boreći se za državu i slobodu u њoj, Lalićevi junaci imaju mrijenu i trљaju oči: њihova država-ponornica ponekad i poneđe je vidљiva, no uvijek, vjeruju, bistra. Trepačko siroče iz Velikog rata izrastao je u markantnog crnogorskog romanopisca i hroničara napornog ali sjajnog slobodarstva našeg naroda.

Lalićevsko pravdoљubivo slobodarsko podvižništvo je ogledalo našeg usuda. Kad god smo koračali ka bezuslovnoj nezavisnosti, stizala su upozoreњa od drskih uљeza, jednako kao i od domaćih predatora; poruke su uvijek ultimativne: da trpimo silu i nepravdu, ili ćemo dobiti „što nam niko neće uzet“. To „što nam niko neće uzet“ prihvatali smo kao identitetsku cijenu kroz valove istorije. A istorija je vazda amalgam istine i mita.

6. Harmonija je sestra Straha i Užasa
Da je istorija satkana od istine i mita znalo se u stvaralačkoj Lalićevoj laboratoriji. S istinom je kњiževnik izlazio na kraj, svedočeći i svojim životom. S mitom, bez kojeg nema zanosa i љepote, niti uspostave kolektivnih simbola, išlo je teže.

Zašto je tako, Đavo će znati (nastaњen je i u Lelejskoj gori [2]). Naše je da iznesemo jedan zamaman primjer iz antičke Grčke (u Grčkoj je Lalić bivao kao sužaњ u nacističkom logoru). Priča govori da je Afrodita grčka bogiњa lepote i čulne љubavi. Rođena je iz morske pjene nastale kada je Hronos bacio u more Uranove genitalije. (Svi smo od neke pjene.) Prvi Afroditin muž bio je Hefest. Nije mu ostala vjerna. Napustila je kovača. Udala se za Aresa i dva њihova sina su Strah (Fobos) i Užas (Dejmos). Braća su imala sestru jedinicu, ali kakvu - Harmoniju! To nije sve u Afroditinom burnom životu. Sa Hermesom rodila je Hermafrodita. Volela je ona i druge bogove. Živjela je sa Dionisom; imali su sina Prijapa.Voљela je i smrtnike: Adonisa, Anhisa, Faetonta, Buta...Takva bijaše љepotica Afrodita. Kod nas bi mnogi, oprostite, kratko rekli: kurva. U Grka je to pripovijest u odorama mitskim, koja isijava neugasivu љepotu.

Sad, Mihailovi kњiževni likovi, heroji њegovog djela, istiniti su. Više od toga, imaju auru Čeovske vizije, koja je bila zanosno živa u godinama kada je Mihailova kњiževna snaga bila na vrhuncu. Ali gerilski lik Vidrića iz romana [3] kako da izraste u legendu helenskih boja ili da sija mutnim žarom južnoameričkih pampasa kad je zatečen u plemenskom montenegrinskom šipražju? Šipražje se ne krči, jer se mnogima sviđaju neprohodne bogaze.

7. Neprijateљ Plemena
U Raskidu, Lalić počiњe 22. odjeљak u poglavљu Trava pod kamenom ovim riječima:

Svijet bi odavno bio sređeniji, bar u jednom pravcu, bar za љude, kad bi bilo dovoљno znati šta treba da se čini. Ali, na žalost, to nije dovoљno. Ima ih dosta koji znaju šta treba, a čine samo ono što im se sviđa. ([1], s.209)

Sigurno je autor dosta razmišљao kad se kњiževno sudario sa problemom sviđaњa. U Limskoj dolini, to nije površan pojam; mnogo je dnevnog marifetluka u tom našem sviđaњu. Sviđaњe će skoro uvijek poraziti racionalnu sliku društvenih veza. Treba nam moderna ustavna država, ali nam se eto sviđa arhaični pojam plemena. Takva je pređa palanačkog tkaњa. Da parafraziram Ničea – plemenska zajednica ne bi smjela više biti van okrutnog pogleda na stolu moralnog seciraњa. Pa ipak, jeste. Sugrađani koji su evo već predugo narogušeni na Lalića, neka čitaju Ibzenovog „Neprijateљa naroda“. Istina koje smetaju, koje su predmet hajke, ima po prilici svuda, od polutara do sjevernog pola. No kad je riječ o hajci, u њoj ima nešto dubљe i od banalnosti sviđaњa.

8. Hajke u palanci
Hajka je u Lalićevom iskustvo ono sangvinično zalijetaњe na modernost, kreativna težњa koju hajkači doživљavaju kao atak na međe svoje mentalne okoštalosti. Paradigma hajke [3] jedna od nekoliko kruna romaneskne Lalićeve produkcije. Upravo motivom hajke on je ostvario jedan od prepoznatљivih rukavaca kojima crnogorska kњiževna baština pokušava da korespondira sa relevantnim civilizacijskim temama na Zemљinom šaru. Evo Darvinovih rečenica, o kojim vaљa razmišљati u ovom kontekstu:

It has been said, that the love of the chase is an inherent delight in man – a relict of an instintive passion. If so, I am sure the pleasure of living in the open air, with the sky for a roof and the ground for a table, is part of the same feeling; it is the savage returning to his wild and native habits. (Darwin, The Voyage of the Beagle, s.478)

Vidimo, nije sav otrov u ideologiji. Uopšte ne. Prepoznajući hajkače kao usplahirene odrode koji (kamuflirajući svoje nakane) nasrću na egzistencijalne premise društva, Lalić ih ne može slikati drugačije do posredstvom grupnog portreta sa spoљašњim krugovima agresije – trupe intrudera teže da internom nesojluku navuku lažnu šubaru autentičnosti. Hajka je feniks-zlo; Lalić je daleko od iluzije da se ona može istrijebiti (kao lepra, na primer); mogu se i moraju razvaљivati polozi u kojima se ona u nezgodni vakat izleže da još jednom arlauče uz planinske bogaze, obodom bukovih pa smrčevih šuma, pored pećina, sječivom klanaca, livadama pored torova, zelenilom uz rijeke.

9. Svijetlost zavičajne korone
Na zavičajnom planu, Lalić nas je zadužio i važnim oneobičavaњem objekata, predmeta, toponima. Ti elementi ulaze u њegovu priču i počiњu svoju „nematerijalnu“ egzistenciju. Pisac ih je „preobukao“, dao im je koronu, bez koje nema one eteričnosti iz koje zrači skoro optička pozlata generacijskog samopoštovaњa. Lalić je fiksirao elemente lokalne istorije i vezao ih za materijalni supstrat zavičaja. Rijeka Lim, џada kroz Trepču, osnovne škole naših sela, kafane ispred zadružnih domova, smrče Smiљevice, grob heroja Milana Kuča – sve je to poraslo u izmaglici simbola i legendi, dobilo auru kroz pripovijedačku aktivnost Mihaila Lalića. Taj literarni rad bio je po rezultatu uspješan, po procesu nužno stresan, budući beskompromisan.

10. Eridin porod, crnogorska svojta
Zaista, Lalićevi romani su proizvod jednog autora pod stresom. On je mislilac koji je imao snage da podnese visoku trusnost skojih umjetničkih slika. Mihailo je ušao u neizbježne konflikte sa palankom plemenske strukture. To nije namjera sudara, već posљedica tragaњem za istinom visokog nivoa. Sukob sa arhaičnom uštogљenošću jeste neizbježno finale u kreativnom postupku. Kao Niče, Mihailo Lalić je zahtijevao stres (nije to samo prihvataњe rizika stvaralaštva). Bez spisateљskog stresa, imali bismo bљutav proizvod.

Zna se da se jednom prilikom, dok se peo ka jednom crnogorskom vrhu, pred kњiževnikom, na uskom čukaru, ispriječilo goveče. Nije se moglo daљe. Neočekivani užas se nije mogao ni preskočiti, kao što je kao dječak jednom u Trepči uspio da preskoči splet otrovnica koje su se iznenada pojavile na њegovoj stazi ([4], s.70). Ove prepreke koje su se dvaput ostvarile, jednom u ranom djetiњstvu (zmije koje palacaju), drugi put pred sunovrat starosti (podivљalo rogato goveče), moćni su simboli њegovog života, koje vaљa zapamtiti. Umjesno je da se sad sjetimo još jedne grčke mitske slike.

Erida je bogiњa nesloge (kći Noći). Ona juri bojnim poљem, najprije gotovo neprimijetna, a potom raspaљuje ratni metež ([5], s.141). Ne mogu propustiti da ne imenujem Eridin porod, nama je milina svašta znati o svojti: Tegoba, Zaborav, Glad, Bol, Ubistvo, Tuča, Bitka, Krvoproliće, Svađa, Laž, Bezakoњe, Zaslijepљenost, Krivokletstvo. Eridi je bliska djelatnost spletkareњa putem janičarskog poganluka.

11. Predatorstvo
Mihailo Lalić je mnogo pisao o „pasjaluku janičareњa“. Ne, ipak dajte da to zovemo „moral poturica“. Ovaj termin, kako ga ja upotrebљavam, nema etnički šmek. Riko Gizdić iz Hajke, onaj što vija po Jelovici i Turjaku svoje sugrađane iskoračivši u crnim čizmama od sedam miљa pred regularnim okupatorskim trupama, šta je on nego poturica? (U škripcu zidanomostovske kalvarije pokušaće da obuje crvene čizme oslobodilaca!) Na jednom mjestu Lalić direktno piše da je dotični uhvatio nešto škole u Srbiji i došao u Kolašin da širi Srpsku zamisao! (Đurišić je išao prvo do Draže da čuje instrukcije, pa tek onda organizovao teror u Vasojevićima. Primao je depeše sa uputstvima. Slao je depeše sa izvještajima.) Naglasimo: Lalić (prvi dobitnik Њegoševe nagrade) jeste nastavљač značajne Њegoševe teme poturčeњaštva.

Znamo kako je nastala riječ kvisling (neko u službi tuđina, a protiv interesa svoga naroda). Danas niko ne misli rđavo o Norvežanima na bazi puke upotrebe toga termina. Vikund Kvisling samo je nevoљno pozajmio ime jednom fenomenu. Pojam se oformio i stekao svoju autonomiju, postao snažan simbol koji se ne veže za mjesto nastanka. Lalićev diskurs je nad-ideološki; jer je tema neideološka (kao tema časti, љudskosti i sl).

Bitno je ovo: ni pojam poturica ne smije danas da ima nacionalni predznak. Što se to ignoriše, krivi su šovinisti koji ne daju da se pojam lingvistički osamostali i simbolički sazri. Ovdje je on shvaćen lokalno, nepotrebno ataširan iskљučivo pojmu muslimanstva. Trebalo je davno da ojača simbolička kičma riječi poturica. Termin mora postati etnički neutralan, kao termin kvisling! Petrifikaciji riječi poturica doprinijelo je površno a nerijetko jetko tumačeњe Gorskog vijenca u kљuču dnevne politike. „U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da centralno Њegoševo djelo, Gorski vijenac, govori o istrazi poturica, čišćeњu Crne Gore od muslimana.“ Ovo je stav savremenog crnogorskog kњiževnika.

Otkud intelektualcima ovako moćna vremenska mašina koja meљe li meљe nesamjerљive pojmove iz raznih vjekova i pravi „korektan“ zalogaj (ukusan, odveć ukusan) po meri današњeg švedskog stola ideologije љudskih prava? Čini mi se da je na mjestu ironija u jednom komentaru Nikolaidisovog članka: „U Amerikama svako malo raspravљaju hoće li se iz kakve biblioteke Lovac u žitu eliminisati. Brižni čitaoci uočavaju dramatične rasističke delove u delima Žila Verna. Samo je pitaњe dana kada će udružeњe vatrogasaca zatražiti istragu pesama Branka Miљkovića, a Građevinski fakultet u Beogradu zahtevati zabranu poziva na strukovno samoubistvo u pesmi Љubav zidara Karla Sandberga.“ Možda bi bilo cjelishodno:

Afirmisati upotrebu alternativnog pojma, predatorstvo! Ima tu jedan slučajni smisaoni rukavac koji baš zgodno zvuči. Suština Њegoševog diskursa je slobodarstvo koje je antiteza predatorstvu. Ni kod Lalića nije riječ o sukobu dva legitimna civilizacijska modela (dvije vjere). Zasluga je ova dva autora što su na našim prostorima umjetnički snažno afirmisali moralno živu temu predatorstva.

12. Migudovi spomenici
Spomenici pored naših џada, i po brdima, kakvi su? Neki su prosto zapušteni, a neki su falsifikati, antilalićevski po duhu i namjeni. Žalosno je i jedno i drugo. U sklopu prave oslobodilačke tradicije je, naprimer, zanimљivi spomenik narodnom heroju Milošu Komatini; ili spomenik ustanicima protiv fašističke okupacije 1941, pored puta blizu Sitne Luke. Neke čudne sorte građana skoro da su posve opoganile i oroštiљile te lokacije. Ne vidimo da državne institucije dovoљno štite ta mjesta kulture sjećaњa. Onda se dešava još nešto gore. Niču preko noći kao aveti crne mermerne ploče sa naučno neutemeљenim porukama crnogorskom narodu. Srpski Vožd Karađorđe imao kampaњu čak do Sitne Luke u Crnoj Gori? Koje trupe su vodile boj na Rudešu u Budimљi? Šta to nauči crnogorski đak dok pješači sa Police, ili iz Trešњeva i Zabrđa, do Beranskih škola? Jezikom mlađarije, u maniru glumačkog velikana Z. Radmilovića reklo bi se na sve to - ajde? Još uvijek se nedovoљno zna, ali nije ni nepoznato, za bestidne kampaњe da se potre original crnogorske kape. Lalić veli, uz pomoć џandara vezli su se tuđi simboli na vrh crnogorskih glava. Sad, spomenici su kape istorije i kulture. I te se kape falsifikuju!?

Pomiњe se u Epistolama pitoreskni manipulator Migud; on zavjetno nešto besjedi mladom Laliću, i њegovim drugovima brucošima, pa hajde da ga čujemo:

Bila se tu između nas i Srbije ispriječila velika turska carevina, granica je bila na Vinickoj – karaula odmah iza brda, na dva kilometra puta. Ne daju askeri da se prođe, pucaju čim koga vide. Ko krene da pređe bez pasoša, mora noću da se prokrade. Daњu spavaš u šumarku i paziš da te čobani ne nađu, a noću zaždiš sa putovođom dok zapjenušaš od umora. Ali sad više nije tako, nek je za to hvala Bogu, Kraљu i narodu. Њegovo nam je upravљaњe i komanda odagnala Tursku s praga, odbila je prema Aziji, raširila horizonte, stvorila putove, dovela prugu železničku već do Peći – sjedneš u voz, pa si do zore u Topčideru...

Još naglašava Migud da smo sve te olakšice „dobili nezasluženo“. Sad nagradno pitaњe: čijeg Kraљa „nezaslužena milost“ nas je stigla? Da su neki akademici pročitali Lalića, mislim isto bi pisalo na „spomeniku“ na Rudešu, kao i sad što piše, ali bi bar doktori istorije imali noćne more. Marko Vešović, koji od prilike do prilike rado citira Lalića i Zogovića, Vasojeviće (sic!), našao je i rečenicu Lalićeve rezignacije: „Crnogorska komedija, lišena humora“.

Tek, onaj spomenik za Đuљu Marka Miљanova, nikad ne podigosmo ([6], s.22)? Ne gubimo, međutim, nadu. „A za ođen neka ovoliko“:

Skadarski vezir, koji je pokrenuo vojsku da pokori Kuče, nudi izbor crnogorcu Đuљi Jovanovu: barjak carski (da ga nosi kao izdajnik) ili konopac (za na grlo). Đuљa kaže: "Pomozi bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče!" Odbio je ciničnu ponudu, da se predomisli, i tresnuo nogama u šticu, ‘te se prevrnuo’. Običan čovjek Đuљa našao je u sebi snage da kaže: Sam ću ja, pašo, mać šticu... Jedno od najpoznatijih samoubistava u našoj literaturi. Etički potencijal ovog samoubistva se ne smije zagubiti, jer se društvo razboli: Bilo je to doba kad predatora nije bilo lako naći, kao u potoњim svjetskim ratovima... Previše predatora, možda banalnih?

13. Ba(ha)nalnost zla
Godine 1963. skovala je Hana Arent sintagmu banalnost zla [7]. Ona veli: „Krajњa zloba, patologija ili ideološko ubjeđeњe nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“. Ovaj kontroverzni uvid su zadњih godina razobručeno popularisali činovnici nevladinih organizacija. Lalić je naravno znao za tok suđeњa Hitlerovom saradniku. Tih godina, ili nešto malo kasnije, pisao je „Pramen tame“ [8]. Riko Gizdić jeste banalan, ali i impulsivan gad, opak tip. Ajhman može dijelom reći da je službenik Trećeg Rajha i nacističke države, ubica-birokrat. Čiji je Riko namještenik? Lalić uviđa razliku i daje dubљu umjetničku sliku, složenije romaneskno tumačeњe domaćeg zla. Lalićeva analiza kompleksa zločina je dubinska. On slika ubojičin nabusit karakter, nasilnički impuls. Svakako je on estraordinarni četnik i ideološki blesan. Lalić gradi portret zločinca iz nekoliko slojeva. a) Nevaљao pojedinac, zločinac iz koristoљubљa b) Rđava porodica, lopovski nakot c) Komedijaško pleme (lišeno humora), d) Ruševna država grozdenih krstova. Sve to skupa nema zajednički sadržalac u vidu banalne prosečnosti koja je tek slučajem načepila na kљusu društvenih stega i institucija. Dakle, ne pomaže nama esejistički sažetak (zlo je banalno), sve i da je korektan. Balkanska zla banalnost ima porijeklo, strukturu, genezu… Kod nas, i montenegrinsku hiperpireksiju.

14. Navala krvi u mozak
Donekle neočekivano, Lalić piše u romanu Pramen tame o hiperpireksiji. On stavљa dvonošcu Riku u usta ([8], s.249) jedan bitan argument: „I onda, ima jedna bolest što se zove hiperpireksija, jaka navala krvi u glavu – praksa mi je bila takva da sam s њom imao mnogo posla. Svi Malisori i svi Crnogorci, i polovina Hercegovine boluje od toga. Ne može taj mirno, nema kad polako, odjednom mu šikne krv u glavu, smrkne mu se pred očima i on više ne zna šta radi – viče, riče, hoće s neba pa u rebra, eksplodira ili udara glavom u zid dokle glavu ne razbije sebi ili drugom, ili dokle ga ne umlate ona braća naokolo što umiju malo boљe da razmisle…“. Pomiњu se i oni prigodni Њegoševi stihovi, prvo: „A ja zebem od mnogo mišљeњa.“, a onda i „Ko razgađa, u nas ne pogađa…“. Na strani 268, ponovo: „Može mene da uhvati nastup, napad, bolest jedna što se zove hiperpireksija , navala krvi u glavu, na mozak, a onda se meni smrkne, pa mi ruke same rade i ne zna se šta će da učine, ne sudim њima“.

Stručni tekstovi preciziraju da je hyperpirexia ekstremni porast tjelesne temperature, najčešće zbog ICH sindroma (instracranial hemorrhage), krvareњe u lobaњi. U ovo staњe dovode povrede glave, hemoragični udari i sl. Lalić poseže za ovom medicinskom terminologijom da naslika plahovitu narav podkomovskog, podturjačkog, poddurmitorskog živљa. Opis je na granici grubog, ali je pamtљiv, prelazi u stilsku figuru koja je izražajna. Ne možemo reći da sintagma montenegrinska hiperpireksija ne pogađa ciљ: ta stršљenska struњenost, strma manitost, veselost u srљaњu ka maglovitom, nepromišљenom ciљu (drhtavica, fever od mišљeњa, neuroza razgađaњa). Nema ovdje ništa zazorno, meni pomaže lalićevski opis navale krvi u mozak, bez dijagnoze pojave nema њene kontrole, preporučujem. Jer iza Lalićevih literarnih slika uvijek ide blagorodni, ateistički, empatički isceliteљski šapat: dabogda boљi bili.

15. Brbљiva ćutњa
Mihailo Lalić je romanopisac, prozaista. Kao i mnogi u mladosti kušao se u stihovaњu. To ga je brzo prošlo, њegova introspekcija je od kvalitetne vrste. Ovdje ili ondje vidimo tobož učene љude da sjede i besjede o liričaru Laliću. Ta žalosne li pojave, kukala nam jatka! Ali uočite jednu pravilnost: U tim salama su „analisti“ vazda petrifikovano isti, vrte se oko okruglog stola e da ne bi išta relevantno rekli, na primer o prijekoj potrebi čitaњa „Pramena tame“ u Andrijevici, Beranama i Crnoj Gori. Vrte se u tom dolapu e da bi plemenski zagušљivo ćutali o tragičnom rasapu. Pa dobro: Ko stvarno pažљivo čita Lalića naći će nerijetko u њegovim proznim slikama i dobru liriku. Vršio sam sporadično ovakve probe: neke Lalićeve pasuse sam prelamao, kao da su pjesme u pitaњu. Ne ispadne loše. Ali, neka.

16. Sklaњaj đecu majko moja
O stilu i jeziku kod Lalića govorili su mnogi. Iznosim samo dvije lične opservacije. Sjajno opisuje Lalić jedan svoj djetiњi strah, Angst (rekli bi na Bečkim klinikama). Iz potaje, u kući, gleda dječak s tetkom i majkom kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. On kod Lalića ima ime i prezime, Veљko Čukić iz Trešњeva.

Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šљive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osredњi čovjek u plavetnim dimijama i crvenom џamadanu, za њim Švabe s puškama i torbacima…

Ekspedicija koja pљačka i za sobom sije glad i smrt. Sad, sjetimo se antologijske pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke, i stihova tamo [9]:

Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
Ide grobљe svih vremena prah i pepeo
sklaњaj decu majko moja ide zločinac.

Kakav potresni literarni dublet!

Lalićeve Poslanice su nezavršen rukopis. No, kraj teksta ne liči na provaliju u zapisu; moralno je uzvišen, stilski vješto sveden. Slobodoљubiva omladina ratuje u Beogradu s zlosrećnim dinastičkim rektorom Vladimirom Ćorovićem, „osvjedočenim neprijateљem Crnogoraca“. Studenti dopadaju nacističkog zatvora. Šef predatorske policije u posrnulom Judenfrei Beogradu, „dvonožni“ zločinac Dragi Jovanović provocira uhapšene mladiće i đevojke: „Čemu se to nadate vi?“. Kњiževnik ovdje prekida ispovijest, „uskraćeni“ smo za dijalog s izrodom. Zbiљa, čemu se to nadaju oni koji „ne љube lance“, od pamtivijeka, od Spartakovih očajnika do slobodoumne omladine na Beogradskom univerzitetu? Postavљeno je cinično retoričko pitaњe i Lalić je prosto odložio svoje gospodstveno crnogorsko pero.

17. Nema jednog grafema?
Mnoštvo ćorovića se okomilo na dva nedužna crnogorska fonema. Bez ostrašćenosti, primjećujem: Izgovorite prezime Lalić. Ovo prvo L ne izgovara se kao i drugo L. Saradњa jezika, zuba i nepaca u usnoj dupљi, dok vazduh struji iz pluća preko glasnih žica, drugačija je kod formiraњa drugog L. To nije onaj fonem u riječi lav. To nije fonem u riječi љubav. To je fonem u toponimu Lelejska gora. Slovo za ovaj fonem nije sada u društvu postojeća crnogorska 32 grafema, možda sa nekim razlogom. Kome bi smetalo i da jeste?

Jezik je monument zajednice. Jezik je vezivno tkivo kulture. Pregnuće za jezik, za kulturu, za spomenike u najširem kontekstu – bilo je i biće antifašistička orijentacija i akcija. U djelu Mihaila Lalića je to umjetnički čisto i pojmovno jasno.

Lalićev prostor

Literatura

[1] Mihailo Lalić, Raskid, Narodna kњiga Cetiњe 1955.

[2] Mihailo Lalić, Lelejska gora, Nolit, Beograd 1962.

[3] Mihailo Lalić, Hajka, Nolit, Beograd 1965.

[4] Mihailo Lalić, Epistolae seniles (staračke poslanice), Srpska kњiževna zadruga, Beograd 1995.

[5] Dragoslav Srejović i Aleksandrina Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Srpska kњiževna zadruga i javno preduzeće Službeni list SRJ, Beograd 2000.

[6] Marko Miљanov, Primjeri čojstva i junaštva, Studio 104, Beograd 2000; Priča broj 6.

[7] Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil (1963). (Rev. ed. New York: Viking, 1968.)

[8] Mihailo Lalić, Pramen tame, Prosveta, Beograd 1970.

[9] Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847—2000), Sremski Karlovci 2012.

Napomena

Šestog i sedmog oktobra 2014. godine Berane i Andrijevica su obeležili prvi vek Mahaila Lalića. Prenosimo uvodnu reč beranskog događaja koju je održao dr Vukota Babović.

Оставите одговор